Zatvorio sam oči i na crnoj podlozi ugledao duguljasti, crveni protein kako se pomiče nekud prema gornjem lijevom kutu.

Potom sam ugledao svoju majku na podu kako plače i jeca „ j a  o v o  v i š e   n e  m o g u „, pada mi na rame, neutješno, mlohava kao lignja, ili se samo tako toga sjećam, zato što nisam ništa napravio.

Nisam znao kako da joj pomognem, gdje je tata, znao sam samo da se u životu želim baviti liječenjem depresivnih osoba. Odakle takva ideja djetetu kojem kažu da je kao malo bježalo od ljudi? I da, usput, takvo ponašanje ne priliči jednoj curici.

Potom sam izišao na cestu, tamo su u koloni bile majke s kolicima. Šetale su u paru i govorile: „Moj Ivan je na tatu. Sigurno će i on čupati svoje djevojke za kosu.“ Druga, zureći pred sebe, odgovori: „Jesi vidjela da je kila anticelulitne kreme na sniženju? Nisam dobila plaću već dva mjeseca, ali to bi se trebalo iskoristit“, i iskopala si je gaće iz eliptičnog dupeta, osvrnula se sumnjičavo oko sebe kako bi se uvjerila da nitko nije vidio i nastavila gurati kolica u kričavim, markiranim tenisicama za trčanje.

U tom trenu, sjetio sam se Markiza De Sadea i njegova objašnjenja za to da ubojstvo nije zločin. Uzeo sam knjigu u ruke i na označenom mjestu pročitao:

Ne zavaravajmo se, razmnožavanje nikada nije bilo jedan od zakona prirode. Najviše što se može reći jest to da ga priroda tolerira, kao što sam već napomenuo. Eh! Što nju briga hoće li ljudska rasa na zemlji izumrijeti ili biti uništena! Ona se podsmjehuje našoj taštini koja nas tjera na pomisao da bi svemu došao kraj kad bi nas zadesila zla kob! Ali priroda to ne bi ni primijetila.

Nasmijao sam se, zamislio bodež na dlanu, iskopao si srce i bacio ga labudovima u jezero. Ostalo mi je strahovito krvavo udubljenje na prsima, no nitko se od prolaznika na mene nije osvrnuo. Prišla mi je ulična mačka, pomirisala me i u prolazu dotakla svojim kitnjastim repom te egocentrično nastavila svojim putem.

 

Beata Grobenski

 

Oglasi