Djeca se mogu ugrubo podijeliti u dvije skupine: djecu koju roditelji moraju tjerati da pročitaju lektiru (a često ju, umorni od vječne borbe, i pročitaju umjesto njih) i onu kojima moraju braniti pretjerano čitanje zbog straha od mogućeg kvarenja vida i nedostatka socijalizacije – ili zato što se jutrima teško ustaju jer se nisu mogli odvojiti od knjige dugo nakon što je prošlo vrijeme za spavanje. Ja sam bez sumnje pripadala ovoj drugoj skupini i mnoge sam noći provela ispod deke ili popluna čitajući uz pomoć džepne lampe. Čitati sam naučila i prije polaska u školu te sam od tog trenutka bila nezaustavljiva.

Moglo bi se reći da su moje djetinjstvo obilježile knjige i to ne uvijek na dobar način. Jedna od mojih najvećih trauma vezana je upravo uz knjigu. Radi se o Mojoj zlatnoj dolini Zlate Kolarić-Kišur za koju ne mogu reći da me se posebno dojmila. Ne sjećam se ničega o radnji no ono što će je zauvijek ostaviti žigosanu negdje duboko u podsvijesti jest činjenica da je nikada nisam vratila u školsku knjižnicu. Bile su rane devedesete, ja u jednom od nižih razreda osnovne, a u knjižnici je radila uvijek namrgođena teta iz Vukovara. Naravno da je iz današnje perspektive potpuno razumljivo zašto žena nije bila prpošna i nasmijana, no bez obzira na razloge, ja sam je se bojala. Tako da kada sam knjigu u pitanju zadržala dan dulje od dopuštenog, strah od korenja me sprečavao da se odvažim na njeno vraćanje. Dani su prolazili što je cijelu situaciju i potencijalnu dernjavu činilo gorima pa sam nastavila odgađati. Žena se u neka doba vratila kući u Slavoniju, knjiga je još uvijek kod mene. Prvih nekoliko godina bilo je najgore – često bih sanjala o tome, a grižnja savjesti zbog ukradene knjige nekada me znala i držati budnom noću. Devedesetih bi se takvo ponašanje pripisalo dobrom odgoju – danas ipak nekako naslućujem da sam u stvari bila iznimno anksiozno dijete.

Nemam najdražu knjigu, teško bih izdvojila čak i nekoliko njih, osim onih koje sam čitala kao dijete. Štoviše, nekad mi je teško prisjetiti se o čemu se uopće u nekom romanu radilo – nešto što mi se s knjigama pročitanima u djetinjstvu nikada neće dogoditi. Vjerujem da razlozi leže u činjenici da se odrasla osoba naprosto ne može na isti način posvetiti procesu čitanja i uroniti u svijet knjige. S druge strane, dijete ima manje distrakcija koje ga makar u mislima odvlače od priče, a i sve doživljava intenzivnije.

Tijekom trudnoće sam počela razmišljati o knjigama koje želim čitati svojoj kćeri i koje želim da ona sama jednog dana pročita. Namjera mi je bila krenuti s onima koje već posjedujem, a onda usput polako širiti njenu zbirku pri svakom posjetu pradomovini. Iako je naša lokalna knjižnica odlično opremljena, imaju tek mali broj knjiga na nekom stranom jeziku – hrvatskom se, naravno, ne možemo nadati ni u snu. Nije problem, sve moje knjige iz djetinjstva već su dugo zapakirane i čekaju upravo ovakvu priliku. Ili sam barem tako mislila. Kako za njih nije bilo dovoljno prostora na policama, davno sam ih pospremila u kutije i smjestila ispod stepenica, uvjerena kako će tamo biti na sigurnom. Ono na što, naivno i glupo, nisam računala bila je – vlaga. Taman sam ugnjavila majku da ih iskopa i pošalje poštom nekoliko primjerenih kada mi je javila da je dobar dio (posebice onih mekog uveza) nepovratno uništeno. Među njima se našla i Ježeva kućica što mi je nekako najteže palo. Srećom se može kupiti novo izdanje u svemu identično, osim što sada ima tvrdi uvez. U svakom slučaju, Ježurka Ježić nikada više neće biti sklonjen s police.

Iako je mnogo predivnih knjiga i autora koje bi vrijedilo izdvojiti, ovo je mojih osobnih zauvijek-naj-pet:

Ježeva kućica (Branko Ćopić)

Vjerujem da nema mnogo onih koji nisu čuli za ovo antologijsko ostvarenje Branka Ćopića. Ne namjeravam ih rangirati, no kada bih morala izdvojiti samo jednu, bila bi to ova. Savršena je za sve uzraste, rimovana, lako se čita i pamti, a donosi i iznimno bitnu pouku o tome kako treba biti skroman, pošten i voljeti svoj dom, ma kakav on bio.

Bijeli jelen (Vladimir Nazor)

Ovu sam malenu knjigu mekog uveza i crno-bijele naslovnice otkrila sasvim slučajno u bakinoj sobi. Priča je to o ‘šumskoj vili’, siročetu Anki koje živi u šumi i može pričati sa životinjama. Kraj je prilično bajkovit i, iskreno, problematičan iz današnje perspektive, no priča je ipak ostala divna i vrijedna čitanja.

Kekec na vučjem tragu (Josip Vandot)

Kekec na vučjem tragu druga je knjiga u trilogiji koja donosi uzbudljive pustolovine malenog pastira, poštenog i neustrašivog. Slikoviti prikazi Kranjske gore potaknuli su ono što će najvjerojatnije biti doživotna opčinjenost planinama.

Heidi (Johanna Spyri)

Još jedna priča koja se dobrim dijelom odvija u idiličnim planinama. Slike mlijeka i sira koje bi djed davao Heidi i njenog slamnatog kreveta u potkrovlju jasne su i mirisne kao i onoga dana kada sam knjigu prvi (no ne i posljednji put) pročitala . Kako starim, jača i želja iz djetinjstva da živim u drvenoj kućici u blizini jezera, a daleko od ljudi.

Družba Pere Kvržice (Mato Lovrak)

Vlak u snijegu je vjerojatno poznatiji od ova dva romana Mate Lovraka, a i film je mnogo popularniji. Međutim, mene se kao dijete posebno dojmila Družba – baš zbog toga jer se radi o složnoj grupi prijatelja, ali vjerojatno i zato što je glavni lik pomalo mangup. Zbog njihovog sam uređivanja starog mlina godinama sanjarila o sličnom pothvatu. Ono što je zajedničko objema knjigama je ‘kad se male ruke slože’ pristup koji malom čitatelju ostavlja dojam da je sve, zaista, moguće.