… molim te,

izvuci se iz sjenke predaka,

iskorači iz hladovine

njihovih strahova i očekivanja.

Zahvali se na brigama,

na svakoj žrtvi,

kapljici znoja i krvi

koju izgubiše

za tvoje dobro.

Na svakome snu iz kojeg

si ih plačem budila.

I na onom nedosanjanome,

iako si davno zašutjela.

Zahvali se na svemu što jesu

i što nikada nisu a čeznuli su.

Ti koja se danas rađaš,

ti si radost po sebi.

Nipošto zato što ćeš

ili nećeš nešto učiniti.

Priče i slike predačke

tkāše onih nekoliko

što pisat’ znaše

i za slikare imaše.

A ti ćeš,

poput jeze kad niz kičmu klizne,

ćutit’ još mnoga

podlovćenska i podvelebitska

nijema usta i

ogrubjele ruke.

Tuđa iskustava, želje i

sugestivna pitanja

kovitlat će oko tebe

neprestano.

Nježno ih osmijehom ugasi

pa hodi svijetom svojim.

U njem’ mnoga bara još

i horizont postoji,

a tlo mnoge rudnike

i korijenje krije.

Uvidjet i rudarit,

batrgat se il’ jedrit –

to ćeš obično sama.

Brže i lakše, bez srama,

kad sjenku predaka prepoznaš

i iskoračiš iz nje.

Sjenku od očekivanja i straha.

Ti koja se danas rađaš,

hodi dalje i dublje,

hodi k sebi.

Jer, ti sunce Jadrana već nosiš u kostima

i pluća su ti

svježinom cvjetnih proplanaka

napojena.

Ti već jesi ljubav i

znaš da si od neba sazdana.

Tvrdi zakoni,

od sitnih duša skrojeni,

uporno će ti to kriti i

kožu broj manju nuditi,

kao da nisi već spoznala rast.

Tebe će od tebe same trgati.

A sve za tvoje dobro…

Ali, ti koja se danas rađaš,

ti jesi i hrabrost, i blagost.

Tvoja misao ne gmiže,

nego leti.

Ti već umiješ rizike i

oproste svilom plesti.

 

Paulina Lanceroti

Oglasi