– Ma daj, kaj ti je…skužila bude

 

– Kaj bi skužila, one ti niti ne znaju kaje to…

 

Sjećam se, zbog priča koje su mi prenijeli roditelji i koje su bile zaslužne za formiranje lažne memorije, da su me u crkvama najviše fascinirali maleni kipovi anđela. Bilo je to davno, kada sam još bio klinac. Ona prava vrsta klinca, ne ova koja mi se danas nepravedno pripisuje. Ne znam, sada mi ti anđeli izgledaju poprilično glupo. Bezveze su. Samo se smiju i sviraju harpe i izgledaju dosadno. Zapravo uopće ne izgledaju kao anđeli. Izgledaju kao obična djeca. Kada bi obična djeca imala krila i znala svirati harfe.

Vjeroučitelj nam je prekjučer rekao da je i vrag bio anđeo prije nego što je razljutio Boga. Tin mu  je odgovorio da vrag definitivno ima muda ako se usudio razljutiti Boga. Cijeli se razred smijao i svi su mislili kako Tin ima muda jer se usudio to reći vjeroučitelju. Meni je bilo malo žao jer se ja nisam prvi toga sjetio, no laknulo mi je kada je ovaj zbog toga završio kod ravnateljice. Tina nije bilo briga za takve stvari jer je bio poprilično kul i svi su se htjeli družiti s njim. Tin je bio moj najbolji prijatelj.

 

U sedmom razredu jedina dva bitna događaja u godini predstavljaju primanje Svete potvrde i Maturalac. Značaj svega ostaloga definitivno blijedi u usporedbi. Na početku školske godine na roditeljskom sastanku dogovoreno je da na maturalac idemo u Makarsku. Iskreno, više se ne sjećam ostalih ponuđenih opcija. Svi smo bili sretni jer je Makarska daleko i jer ćemo vidjeti Lauru u kupaćem. Ipak, starci su mi rekli da mogu zaboraviti na maturalac ako razred ne završim s odličnim prosjekom i uzornim vladanjem. Još jedan uvjet bilo je i primanje Svete potvrde ili ‘firme’ kako smo je svi zapravo zvali. Firma je starcima, a i bakama, značila puno više nego nama. Većina nas je već prokljuvila da je Bog izmišljen, ali nismo se to usudili nikome reći. Uostalom, bilo bi stvarno glupo priznati da ne vjerujem u Boga jer se za firmu dobije puno love od kuma i rodbine. Još nisam siguran tko će mi biti kum, ali mislim da nemam izbora i da će čast pripasti tatinom najboljem prijatelju.

 

Na misu smo morali svake nedjelje. Poslije mise su nas čak i prozivali što je značilo da smo nakon svećenikovih ‘idite u miru’ ipak morali ostati. Bilo je naporno, no zbog toga smo se osjećali posebno. Svi iz župe su nas, pri izlasku iz crkve, gledali pogledima punim očekivanja. Nakon što bi odrasli izašli, mi bismo sjeli u neudobne klupe u sakristiji i čekali na prozivku. Cijeli je razred bio tamo i bili bismo nestrpljivi i gladni jer nismo doručkovali. Dobro, svi osim Sebastijana. Baka mi je rekla da on ne mora na firmu jer su njegovi roditelji bili komunisti. Biti komunist je loše i činilo se da to svi već znaju osim Sebastijana. On se nije žalio jer je nedjeljom mogao duže spavati.

Prozivka je zapravo bila samo formalnost, no nismo smjeli skupiti više od dva izostanka koji su bili rezervirani u slučaju da se razbolimo. Ja sam dolazio i sa upalom grla. Nisam htio riskirati. Četiri puta sam gledao lijevo-desno prije prelaska ceste.

 

– Pa reci ti onda ak’ si tak siguran.

 

– Ne kužiš. Mene nebu ni slušala. Tebe voli.

 

Dobro, da, Tin je bio u pravu. Časna me stvarno je voljela. Ne znam je li joj vjeroučitelj rekao da iz vjeronauka imam samo petice ili je to bilo zato što svećenik ponekad dolazi na ručak mojoj baki i dedi. Deda i svećenik su prijatelji i kad on dolazi baka uvijek radi onu mesnu štrucu punjenu jajima. Mrzio sam njihove pokušaje da ga impresioniraju i mrzio sam preduge molitve prije početka obroka, no volio sam njenu mesnu štrucu. Pričali su gotovo isključivo samo svećenik i deda. Bio sam zahvalan što su mi dopuštali da sjedim s njima dugo nakon što bi ručak završio. Gušio bih se tada u kolačima i uživao u prizoru postepenog nestanka svećeničke aure koja je mjesto prepuštala priprostoj svakodnevnici ostalih smrtnika. I svećenik je volio popiti.

 

– Ne želim to reći u crkvi.

 

– Ne želim to reći u crkvi – rugao mi se jer je znao da mi to smeta. Bio je stvarno dobar u nagovaranju jer je bio uporan i strpljiv i poznavao je ljude. Jednom je uspio nagovoriti Mateja da, pri izlasku iz crkve, uhvati neku debelu ženu za guzicu. Bila je gužva i nikad nije saznala tko je to učinio, ali to je bilo prije nego što smo morali na firmu i tada smo se usudili raditi takve stvari. Znam, možda se i čini glupo, ali Tin mu je tako zapravo učinio uslugu. Nakon toga svi su barem na kratko mislili da je i Matej kul i da ima muda. Osnovnoškolci znaju biti jebeno okrutni i bolje je da misle da si kul, osobito ako si nizak i zdepast poput Mateja. Kažem zdepast jer on ne voli kada ga zovemo ‘debeli’. Ipak je korizma. Odlučio sam biti bolji prema prijateljima iz razreda. Srećom, pri kraju je.

 

U vrijeme korizme u crkvu smo morali još češće nego inače. Bio je tu Veliki četvrtak, Pepelnica i ostali bitni dani. I Uskrs, naravno. Boja korizme bila je ljubičasta i to mi se sviđalo. Svećenik je nosio ljubičastu odoru, a ja sam za misu uvijek izvadio onu ljubičastu trenirku koju inače ne nosim jer Tin tvrdi da je kupljena na ženskom odjelu. Svejedno sam mislio da mi poprilično dobro stoji.

Iako mi je bio najbolji prijatelj nismo se slagali baš oko svih bitnih tema. On je, na primjer, više volio košarku od nogometa i govorio je da je nogomet za idiote. Siguran sam da tako misli samo zato što nije upao u školsku ekipu. Ja sam bio golman i starci su mi obećali da ću za Uskrs dobiti nove golmanske rukavice.

 

– Kaj me više nagovaraš to manje hoću to reći.

 

– Ne nagovaram te. Ne moraš ti ništ’, al’ znaš koja je bila oklada – naravno da sam znao koja je bila oklada i bila je to glupa oklada. Pristao sam samo zato što je Laura ‘presijecala’ naše ruke koje su se splele u pakosni plan. Zapravo me sada sram priznati što smo se dogovorili, ali to ionako više nije bitno. Tin je odradio svoj dio, a i ja ću svoj. Uskoro.

 

Prije početka prozivke časna nam je podijelila tekstove pjesama koje ćemo pjevati uz crkveni zbor na sljedećoj misi. Iskreno, neke od tih pjesama sam stvarno volio. Dobro su zvučale s obzirom da su vjerske naravi. Rijeke žive vode potecite. Hit! Ipak, bilo je i onih užasno dosadnih na koje bih inače samo otvarao usta. Ionako to nitko ne primijeti. Kada bi pjevali sa zborom stajali bismo ispred oltara pred sam kraj mise. Bilo je to mjesto s kojeg se moglo vidjeti svačije lice. Žene su pjevale s nama, a muškarci gotovo nikad. Tako je valjda moralo biti.

Za vrijeme jednog od naših malih nastupa shvatio sam kako se s povišenog mjesta kod oltara zbilja sve vidi. Sva lica i svi ljudi iza njih. Izrazi lica bili su uglavnom sjetni, kako to već biva u crkvi, a tako su zvučali i glasovi onih najglasnijih pjevača. Primijetio sam i one koji su jedva čekali da sve ovo završi i da odu na nedjeljni ručak ili na gemišt prije toga. Pored svake crkve uvijek postoji krčma. To me naučio deda.

Svećenik s tog povišenog mjesta vodi svaku misu i sigurno me vidio onaj put kad sam se samo pravio da stavljam pet kuna u škreblicu. Zapravo, mogao je vidjeti zbilja svašta. Morat ću se to sjetiti spomenuti na sljedećoj ispovijedi. Imao sam običaj ispovijedati svoje grijehe samo ako im je još netko posvjedočio. Osim onog puta kad mi je mama upala u sobu i ulovila me kako drkam. Ipak, pravila se da nije vidjela i odmah je zatvorila vrata pa se ne računa.

 

Čin ispovijedi je sam po sebi bio dovoljno stresan, a mističnost poluprazne crkve koja je sva škripala od skrušenih šapata nije olakšavala stvar. Ispovijed za djecu bila je organizirana odvojeno od one za odrasle i bio sam siguran da iza toga stoji dobro promišljeni plan. Mogućnost poistovjećivanja sa grijesima drugih bila je veća ako je postojala i generacijska veza. Grijesi kao da gube na težini recipročno sa starošću počinitelja. Odrasli na ispovijedi nikad neće tražiti oprost za zapaljenu cigaretu iza škole ili za ljubomorne misli rođene zbog tuđeg uspjeha. Da sam prije priznavanja grijeha okružen ljudima koji su ga u svojoj svakodnevnici normalizirali vrlo vjerojatno bih ga i ja prešutio.

Mistika je, suprotno očekivanjima, nestajala upravo u ispovjedaonici. Ne znam, to je nešto poput vađenja krvi. Napetost prije samog čina izazivala je veću nelagodu nego sam čin. I jednom kad bi sve završilo i kada bih već klečao pred oltarom i molio zadanu pokoru, tada mi je već bilo svejedno. Nerijetko bi prva psovka s mojih usana pala još u crkvenom dvorištu prilikom usporedbe pokore s Tinom. U tome je uvijek pobjeđivao. Možda samo zato što je bio iskreniji sa svećenikom.

 

Časna nas je prozivala abecednim redom. Tin je bio prvi, a ja među zadnjima. Nismo skupili još niti jedan nedolazak i zbog toga smo bili poprilično ponosni. Neki nas je inat i osjećaj kompetitivnosti tjerao da uvijek budemo tamo u sakristiji nakon mise. Uvijek bismo se progurali da zauzmemo mjesta u zadnjem redu. Bila je to stvar hijerarhije.

 

– Kad bude pokraj mene s popisom, onda budem joj rekel.

 

– Al’ moraš reči dosta glasno.

 

Osjećao sam se loše i srce mi je ubrzano lupalo u prsima. Nije htjelo sudjelovati u ovome. Nisam se često obraćao Bogu. Eventualno prije nekog ispita, kroz poluzajebanciju, ali sada sam ga odlučio preventivno zamoliti za oprost. Nije bilo boljeg mjesta od sakristije za takvo nešto. Ovdje se čuvaju svi bitni crkveni rekviziti i ovdje se presvlače svećenik i ministranti. Znao sam da je Bog svugdje oko nas, no ovdje ga je moralo biti barem malo više. Iako zapravo nisam vjerovao u Boga ipak sam se bojao. Iz nekog je razloga lakše biti ateist kada se ne nalazite u crkvi. Crkve kao da su bile planirano građene i uređivane s namjerom da ubiju svaku sumnju u postojanje svevišnjeg. Tamo su čak i riječi zvučale drukčije. I zidovi su osuđivali. Najveći je paradoks bio što me u ustrajnosti ka grijehu vodila upravo jedna od temeljnih misli vjere u kojoj sam odgajan – da Bog oprašta. Znao sam da čak i ako stvarno zajebem, i na kraju se ispostavi da On ipak postoji, uvijek mogu dobiti oprost grijeha u slučaju da se iskreno pokajem. Mislim da je želja za novom prilikom zbilja mogla vratiti vjeru u bilo kojeg čovjeka.

 

Časna se sestra zvala Suzana i šuštala je svojom haljom kako mi se približavala. Oduvijek sam mislio da je velika šteta što je tako pokrivena s obzirom na to da je bila poprilično lijepa i još uvijek mlada i kao takva bila je prava rijetkost. Iako nisam volio što je morala nositi pokrivalo za glavu, bilo mi je vrlo žao kad joj ga je Pavao iz A razreda skinuo na školskom hodniku usred velikog odmora. Bilo je to vrlo ponižavajuće za nju i vrlo zabavno za sve okupljene. Suzana je kleknula i pokupila svoj veo s poda vrlo brzo i ponosno, no na licu joj se vidjelo da je spremna zaplakati svakog trenutka. Sjećam se da sam i ja bio jedan od onih koji su se smijali, no ostatak sam dana proveo žaleći zbog toga. Još uvijek mrzim Pavla zato što je to morao učiniti.

 

Kada je prozvala moje ime stajala je tik do mene, a ja sam podignuo glavu kako bih je pogledao u oči. Imala je smeđe oči i bile su to iskrene oči koje nisu zaslužile da ih netko povrijedi. Iako nisam spuštao pogled znao sam da su mi ruke blijede i da je na njima moguće vidjeti one ljubičaste mrlje koje odaju tako puno. Smeteno se nasmijala i ponovno izgovorila moje ime, očekujući onaj bedasti ‘tu sam”, unatoč tome što me jasno vidjela.

 

– Vid Knežević.

 

– Šipurcku – zakašljao sam se i izgovorio to sasvim nerazgovjetno. Popratio sam krhotine riječi osmijehom koji je časna Suzana prihvatila i stavila još jednu kvačicu kraj moga imena. Kratkotrajno olakšanje prekinuo je snažan udarac laktom pod rebra i karakteristična i preglasno izgovorena uvreda. Pičko. Tin je izgledao ljuto i zabavljeno u isto vrijeme. Njegove su oči bile zelene i već su otprije znale da ću ispasti pička.

 

Nakon što je prozivka završila nisam brzinski izletio iz crkve kao inače. Dao sam si vremena da obučem kaput. Čak sam i propisno stavio šal koji me majka natjerala da ponesem. Na kraju smo ostali samo časna i ja koju sam na izlasku pristojno pozdravio. Vani je bilo neobično hladno za travanj, a na prognozi su rekli da postoje šanse snijega na sam Uskrs. Kakva glupost. Na Božić je bilo plus petnaest.

 

Kada sam izašao nije mi dugo trebalo da uočim Tina. Stajao je pored štendera za bicikle u društvu Laure i još nekoliko prijatelja iz razreda. Njegova je jakna bila otkopčana i nije imao šal. Prišao sam mu jer sam znao da moram. U crkvenom dvorištu nije bilo nikoga osim nas i, možda, Boga. Tin je gotovo poskakivao od sreće. Već je pobijedio. Laura je bila na njegovoj strani, a dečki su se podsmjehivali. Nisam trebao staviti šal. Odjednom je postalo vruće i osjetio sam to u obrazima i unutrašnjosti trbušne šupljine za koju do sada nisam ni znao da mogu osjetiti.

 

– Evo, i to smo rešili.

 

– I to smo rešili? Ak’ to misliš onda si još veća pička nego kaj se čini.

 

U mojoj je unutrašnjosti zbilja nešto gorjelo. Vatru nisu zapalile njegove riječi jer su bile očekivane i jedva sam ih čuo zbog zvonjave crkvenog zvona koje je, glasno kao nikada do sada, odbrojavalo momente koje sam sebično prisvojio. Ono je zvonilo za mene. Prvih par koraka napravio sam nesigurno; gotovo nesvjesno, no svaki sljedeći imao je svoju jasnu svrhu. Gazio sam prema naprijed unatoč tome što su se noge protivile, a usne drhtale. Bio je to, vjerojatno, vrlo sramotan prizor i Tin mi je to davao do znanja tako što se cerio i pokazivao onaj iritantan razmak među prednjim zubima. Mrzio sam taj razmak i mrzio sam njegovu samopouzdanost da ga tako bahato pokazuje. Nikad ga ne bih udario da se nije smijao na način koji govori toliko više nego riječi.

Zamahnuo sam desnom rukom, prvi put prema nečijoj glavi i bio je to zamah širokog luka. Tin nije uzmakao. Primio je udarac poprilično dobro. Malo je zateturao unatrag i poput kakvog filmskog junaka ispljunuo bol preko svog ramena. Kada me ponovno pogledao, osmijeha više nije bilo. Uspio sam. Sada sam ja bio onaj koji se smije i bio sam onaj koji prima udarce. Nisam siguran koliko sam ih primio prije nego što ga je Laura zaustavila i skinula s mog, na tlu zgrčenog, tijela. Zapravo nisam siguran da je to bila Laura. Nadao sam se, ali je vrlo lako to mogao biti jedan od prijatelja iz razreda ili čak časna Suzana.

Osjećao sam okus krvi u ustima koji nije bio toliko različit od običnog krvarenja desni. Ništa strašno. Ljudski glasovi i njihove riječi neuspješno su se nadglašavali sa zvonom koje je danas odzvanjalo samo za mene. Nisam se dizao jer je tlo bilo neobično udobno. Hladnoća betona koja mi je grebla lijevi obraz ublažavala je bol od udaraca. Vidio sam samo četiri para nemirnih stopala i gumu svog bicikla koja je bila vezana novim lokotom. Nisam se mogao sjetiti kombinacije za otključavanje.

 

Filip Rutić