tamo dole se zove dom.

kod koša gde neko vikne “auto” i dohvate loptu i sačekaju da prođe,

a onda odmah za njim nastave igru i čuje se

“alo bre ‘de si poš’o” i “vraćaj se ‘vamo”

 

ulični psi, jure za gumama a ovi stariji ih psuju,

“gle’ kakva je luda”

 

gore se parkira “deda meda” i izlazi is sive “lade”

i trče deca da mu pomognu, otvorenih dlanova.

“tebi jedna,

jedna tebi

i tebi. ajd’ sad polako”

 

onaj dvonogi pas nikad nije umoran.

eno ga dahće za decom pa kad se okupe sedne, posmatra, jezik mu na trotoaru,

pa se razjure,

i razjuri se i on.

 

puše cigare, dimi im se kafa u rukama

opominju decu da paze i ne sede na betonu.

“sad ću da ga ubijem.”

“i kažem ti popiješ to jedno, dva komada, i prođe.”

“alo bre jesi ti normalan, gle’ koliko si mokar!”

stoje, sede na jednoj vrlo dugoj drvenoj klupi.

 

sve je tu.

 

ako pogledaš gore videćeš helijumski balon,

čućeš smeh i proplakane suze i obećanja

“pa što nisi pazio. ama kako da ga dohvatiš sada.”

“dobro dobićeš drugi.”

sad se njime kite prsti drveta.

gluperda, misli da je novogodišnja jelka.

 

i svi su tu.

 

nema muzike.

nema veličanstvenih zalazaka sunca.

bez prevelikih reči.

 

nema razloga da se gleda gore

osim u taj dolijali balon.

ili u obruč.

 

ali ti nisi tu.

tu je ulica,

stoji kao tvrđava, naspram zimskih zvezda,

oduvek je tu, uvek će i biti,

i niko te neće pitati ništa o tome,

 

i moraćeš je poneti sa sobom preko okeana

želeo ti to ili ne.

jer ulice kao ta vole okeane.

i ne zanima je tvoje mišljenje.

 

Pavle Aleksić