KNJIŽEVNOST, ČITANJE I “NOVA DIGLOSIJA”[1] 

Prije otprilike dvije godine, potaknut radijskim razgovorom s francuskim piscem Édouardom Louisem na koji sam slučajno nabasao, pročitao sam njegov roman Histoire de la violence. Roman me je veoma dirnuo, i zamisao da ga prevedem na svoj maternji jezik smjesta mi se počela motati po glavi. Svoju sam ideju spomenuo nekolicini osoba u književnom polju, a pobudio sam i zanimanje jedne izdavačke kuće. Ipak, kao što to već ponekad biva, kombinacija kaotičnog rasporeda, nesposobnosti da održim unutarnju motivaciju na nivou, te nedostatka financijske motivacije izvana, rezultirala je time da se nikad nisam dao na prevođenje Louisa (volim misliti da od te zamisli nisam posve odustao). Nekoliko mjeseci kasnije, međutim, neosporno zanimanje za moju ideju pojavilo se naoko iz vedra neba: poznanice i poznanici iz književnog života odjednom su se raspitivali za Louisa, koji više nije bio samo „onaj tvoj mladi francuski pisac“. Što se dogodilo u međuvremenu? Louiseve knjige prevedene su na engleski – najprije njegov hit-debi En finir avec Eddy Belleguelle (The End of Eddy), potom i Histoire de la violence (History of Violence) – i privukle su pažnju anglofonih medija. Posljedično, Louis se ukazao na književnoj mapi i u Hrvatskoj i „regiji“; dok tipkam ove retke, siguran sam da je samo pitanje trenutka kad će njegov rad, ili, bolje, njegovo ime, privući pažnju velikih izdavačkih kuća.^[2]

Bez sumnje: na djelu je nova dinamika u recepciji književnih tekstova, čije implikacije u polju tek počinjemo prepoznavati. Još rječitije od moje anegdote s Édouardom Louisem tu dinamiku ilustrira recepcija Elene Ferrante. Naime, premda kontinuitet prevođenja talijanske književnosti kod nas datira još iz renesansnih vremena, ostajući čvrstim i kroz dvadeseto stoljeće, talijanska bestselerica privukla je pažnju postjugoslavenskih izdavača i šireg čitateljstva tek nakon što su prevodi njenih romana na engleskome govornom području dočekani s aklamacijom. Kako u svojim inherentno književnim aspektima, tako i (još više) u onim tabloidnima, „fenomen Ferrante“ ostvario je nemali odjek u našim medijima: fascinacija misterijom autoričina identiteta, oduševljenje nepatvorenom „snagom“ i „stilom“ njene proze, itd. Međutim, način na koji je upravo njen hvaljeni „stil“ postao dostupan na našim jezicima jedva da je ikoga ozbiljnije zainteresirao – ne samo u srednjestrujaškoj štampi, nego i u tzv. stručnoj javnosti. Čini mi se, ukratko, da se na „hrvatsku“ ili „srpsku“ Ferrante gleda kao na spontanu derivaciju „engleske“ Ferrante, koja bi pak predstavljala „globalni“ avatar one „izvorne“, talijanske Ferrante; u toj shemi, Hrvatska/Srbija i Italija nisu povezane dijakronijski, kontinuitetom povijesnih veza i odnosa, nego sinkronijski, globalnim književnim tržištem i posredstvom njegove lingua franca: engleskoga jezika.

            Pokušat ću dodatno osvijetliti situaciju uz pomoć historijske paralele. U socijalističkoj Jugoslaviji, institucije književnoga polja bile su izgrađene na predodžbi o suverenim nacionalnim književnostima, koje dijele svjetsku pozornicu i obogaćuju jedna drugu kroz konstantnu interakciju. Ova vizija nastavlja se na devetnaestostoljetni romantični kulturni nacionalizam, koji je Komunistička partija s velikim uspjehom aktualizirala i razvijala u Narodnooslobodilačkoj borbi. Prevođenje, pogotovo u prve dvije-tri poslijeratne decenije, bilo je shvaćeno kao značajno sredstvo borbe protiv „kulturne zaostalosti“ naših sredina: valjalo je što prije „stići“ razvijeni svijet tako što će se na jezicima naših „naroda i narodnosti“ učiniti dostupnima ne samo, recimo, klasike Zapadnog kanona, nego i suvremene tekstove iz oblasti poput medicine i fizike. Drugim riječima, trebalo je pokušati obogatiti naše kulture najboljim što najrazličitije književne, kulturne, filozofske i znanstvene tradicije diljem planete mogu ponuditi. Premda uloga prevodilačke instance u ovim procesima nije nužno uvijek bila prepoznata niti vrednovana onako kako bi to zasluživala, krucijalno mjesto prevođenja u književnom polju bilo je makar implicitno priznato. Još važnije, osjećaj lingvističkoga i kulturnog pluralizma, višestrukosti izvora i centara koji sudjeluju u tim razmjenama, igrao je ključnu ulogu u opisanoj shemi.

            U državama nastalim od jugoslavenskih republika, nakon rata i restauracije kapitalizma, ova se struktura nepovratno urušila. Same zamisli neovisnih nacionalnih jezika, književnosti i kultura služile su u ratovima devedesetih kao opravdanje za etničko čišćenje i identitetsko nasilje, dok su institucije književnog polja u ogromnom broju postale bastioni desničarskog šovinizma (moglo bi se reći i da su to postupno postajale od kraja šezdesetih godina nadalje). Umjesto romantične, inkluzivne predodžbe o nacionalnoj književnosti kao agensu na globalnoj pozornici, koju ravnopravno dijeli s drugim suverenim književnostima, sudbinom književnosti u postjugoslavenskim okvirima upravljaju tržišne snage s jedne, te nacionalističke kulturne institucije s druge strane. Dinamika i politika književnoga prevođenja uvelike je prepuštena diktatu širih odnosa moći; imamo li u vidu poziciju naših država kao malih, polukoloniziranih, globalno beznačajnih zemalja, teško se možemo nadati da će naša književna polja (p)ostati išta drugo negoli periferna i provincijalna. Ni decenije i stoljeća prevođenja i recepcije talijanske ili mađarske književnosti nisu puno doprinijela „otkriću“ Elene Ferrante ili Lászla Krasznahorkaija na našim prostorima – za to je zaslužna njihova slava u anglofonom svijetu, a posljedično i u „svijetu“. Premda tvrdi da iznimno cijeni i vrednuje književno prevođenje, birokratska mreža EU fondova od slabe je pomoći: prevođenje u našim sredinama vjerojatno raspolaže s manje slobode i prostora no što je to ikad bio slučaj u novijoj povijesti.

Povrh svega, primjećujem da je sve veći dio čitateljstva beletristike, osobito u Hrvatskoj, zainteresiran za čitanje uglavnom ili čak isključivo na engleskome. Riječ je velikim dijelom o fanovima anglofone žanrovske proze – fantasyja, SF-a, strave i užasa – mlađe generacije, iz srednjeklasnog zaleđa koje im je omogućilo da dobro vladaju engleskim jezikom. Takav će čitalac često odlučiti da „preskoči posrednika“ i čita original, umjesto da čeka na prevod za koji je neizvjesno hoće li uopće ugledati svjetlo dana. Međutim, trend okretanja čitanju na engleskome u najnovije se vrijeme proširio i na „visoku“ književnost, te, još važnije, na književne prevode na engleski. U nedavnoj raspravi o Ferrante u jednoj grupi na Facebooku, čitateljice i čitaoci dogovarali su razmjenu nekih od njezinih romana koji još uvijek nisu dostupni na hrvatskome. Kad je jedan poznanik, inače talijanist, upitao zna li itko gdje bi mogao naći izvornik, nekoliko mu je sudionica i sudionika odgovorilo u stilu: „Zašto? Engleska verzija je super!“ Tek nekoliko dana nakon čitanja ove rasprave, slušao sam kako voditeljica jedne emisije na javnome radijskom servisu optimistično postulira kako bi „odljev mozgova“ iz Hrvatske u Irsku i Njemačku mogao dovesti do povećanog zanimanja za knjige na hrvatskom u inozemstvu. Ova mi se tvrdnje urezala u pamćenje kao upečatljiv primjer nerijetko drastične diskrepancije između javnoga diskursa o „kulturi“ kod nas i nastajuće stvarnosti kulturnog polja. U ovom slučaju, na djelu je istinski sraz između romantiziranog viđenja „našeg“ jezika i književnosti u svijetu, te činjenice da čak i u Hrvatskoj izvjestan broj čitateljica i čitaoca bira ne čitati na hrvatskome.

Moglo bi se reći da načini na koje hegemonija engleskog jezika oblikuje recepciju književnosti nisu specifični za postjugoslavenski kontekst. Istina je da je Ferrante i Knausgårda, kao i Murakamija prije i možda Louisa nakon njih, globalnim književnim fenomenima učinila upravo prominentnost koju njihov književni rad uživa u anglosferi: prevodi ih se, čita i promovira diljem svijeta zato što ih se prevodi, čita i promovira u hegemonom jeziku kraja dvadesetoga i početka dvadeset i prvoga stoljeća. Autori poput Borisa Budena i Rastka Močnika već su opširno razmatrali fenomen „nove diglosije“ koja preplavljuje današnju Europu: jezik viših klasa, nužan za svaku društvenu mobilnost, de facto je postao engleski, dok su tzv. nacionalni jezici u sve većoj mjeri svedeni na pučke idiome. Situacija, ističu oni, postaje slična onoj u srednjovjekovnoj Europi – mjesto latinskog, dakako, zauzima engleski, dok ulogu Katoličke crkve igraju EU institucije.^[3] Međutim, ovi procesi neizbježno će pogoditi marginalne, poluperiferne prostore kakvi su ovi sa specifičnim reperkusijama i posljedicama; sâm Buden rado evocira notorni slučaj Tima Oreškovića, Kanađanina hrvatskog porijekla koji je uspio doći na mjesto premijera Hrvatske premda ne vlada osobito dobro hrvatskim jezikom. Uz to, rekao bih da se reperkusije ove društvene, ekonomske, političke i kulturne situacije u književnom polju uglavnom ne razmatraju i o njima se ne raspravlja, što dodatno produbljuje njihove učinke.

Dakako, ne prizivam povratak na devetnaestostoljetne ideale nacionalnog jezika i kulture,  niti bih si to dopustio nakon što smo svjedočili mobilizaciji ovih zamisli u najodvratnije političke svrhe kroz proteklih četvrt stoljeća. Vjerujem i da institucionalizacija nove lingua franca u svim sferama javnoga života, od stranačke politike do književnog polja, ne mora nužno funkcionirati samo kao instrument podjarmljivanja: ona nam također omogućuje da u zajedničkom idiomu formuliramo pitanja, bavimo se problemima i artikuliramo kritiku. Uostalom, i ovaj je esej izvorno napisan na engleskom jeziku i objavljen na „internacionalnoj“ platformi, što mu je omogućilo da problematiku kojom se bavi postavi u širu perspektivu. U svakom slučaju, izvjesno je da „nova diglosija“ i dalje proizvodi promjene i preokrete u recepciji književnih tekstova, ali u konačnici i u samoj strukturi književnog polja. Siguran sam da ne govorim samo o Hrvatskoj i „regiji“ ako kažem da moramo razgovarati o kulturnoj situaciji u nastajanju.

[1] Prva verzija ovoga teksta objavljena je na portalu Versopolis na engleskom jeziku pod naslovom „Literature, Reading and the ‘New Diglossia’“ (poveznica trenutno nije dostupna). Ova verzija objavljena je u knjzi: Bio sam mladi pisac, Zagreb: Sandorf, 2019., str. 106-110

[2] Dok sam ovaj tekst privodio kraju, saznao sam da Louisov prvijenac čeka objavljivanje kod beogradske Lagune, pod naslovom Gotovo je s Edijem Belgelom, a u prevodu Ivane Misirlić. V. URL: https://www.laguna.rs/n4053_knjiga_gotovo_je_s_edijem_belgelom_laguna.html (pristup 02.12.2018.)

Hrvatsko izdanje romana Raskrstimo s Eddyjem u prijevodu Ite Kovač objavila je Naklada OceanMore u svibnju 2019. godine (op.ur.)

[3] Za jezgrovito razmatranje ovih teza vidi npr. intervju s Budenom: „Ima li hrvatski jezik šanse preživjeti?“ (razgovarao Mladen Pleše), Telegram, 03.08.2018., URL: https://www.telegram.hr/price/ima-li-hrvatski-jezik-sanse-prezivjeti-pricali-smo-s-filozofom-borisom-budenom-koji-bas-i-nije-optimistican/ (pristup 02.12.2018.)

Dinko Kreho (1986) piše i objavljuje esejistiku, poeziju, kratku prozu i književnu kritiku, te prevodi s francuskog jezika. Objavio je pjesničke knjige Ravno sa pokretne trake (2006), Zapažanja o anđelima (2009) i Simptomi (2019), esejističku knjigu Bio sam mladi pisac (2019), te, u koautorstvu s Darijem Bevandom, cjelovečernju radio dramu Bezdrov: zvižduk u noći (2013). Piše za portal booksa.hr i tjednik Novosti.

Fotografija: ami photography