limun
počeli smo dobro
zalijevala sam
brinula da ne drhti
spuštala roletu da ne oslijepi
okretala suncu
pričala u zemlju
zbilja sam se brinula
sinoć je otpalo lišće s vrha
okrećem ti se i kažem
ovaj će otići kao i orhideje
kako si se žuto nasmijao
kažeš
previše si zalijevala
previše brineš
da bi ga sačuvala za sebe
moraš ga sačuvati od sebe
okupaj se
tako si rekao
ulazim nogom u lavor
polijevam se vodom
kao da će mi to pomoći
da se ne osušim
da ti dam plod
ti si se s tim odavno pomirio
ja sam se samo smanjila
zalijevam se buteljom žutog muškata
i mirišem na citrus
na blage tenzide šećera koji odstranjuju nečistoće
na ulje sezama protiv isušivanja kože
došlo mi je da prepuknem od nježne i učinkovite njege i njega da prepuknem na pola
što me gleda manju
što mogu biti veća samo ako nosim
tako mi je bilo
i možda jest do mene
možda je plod teret
ručna bomba za jedno tijelo
ručna bomba i za limun
samo žena
prsti su ti zabodeni u protjecanje
i nakon dugo vremena gledam te kao ženu
zaljubljenu u cirkus koji najavljuješ
udarcima po meni
obložiš li me rukama kao starim novinama
to će biti dovoljno da sa sebe skinem košulju
pisat ćeš mi po leđima
ja ću pogađati
dok mi dah ne izleti kroz otvor kao kroz portun
lijepa riječ portun
nekako puna nečega
kao poplun
prsti su ti zabodeni u protjecanje
i nakon dugo vremena vidim te kao ženu
ništa drugo ni mamu ni djevojčicu
samo ženu
bilo mi je pitomo
osluškivao sam te i mirisao plavu i nijemu
i nisam znao što bih s tim
čim si to osjetila obuzelo te tijelo
i onda više ne znam što je bilo
jedna o autu
gledam je u retrovizoru
spustila je staklo i kosa joj se otima s lica
nije njena
nije ni ona svoja
priča mi o konjima koje su razapeli u oluji
zrnca pijeska sipe po membrani kotača
ovdje komad nje
ovdje komad mene
pod kamerom sunca promijenio sam brzinu
put kroz pustinju je purpurno smeđ
kroz zguljenu kožu na vrućem volanu
priviđaju mi se semafori uz jednu jedinu cestu
iz mrlja na košulji očitavam koliko smo daleko
i ljut sam što sam vodu prolio pred motelom
tim upalnim žarištem pijeska i samoće
uzima jabuku iz cekera pod nogama
i stavlja kompas u uho
ona bi čula kamo
na tren sam povjerovao u nju
mozak mi se začepio
trebam li to shvatiti ozbiljno
uvjeren da će nas to spasiti
mučim je pretjeranom iskrenošću
i moram priznati
dobro se drži u toj istini koja je moja
samo moja
onda prekorači moje desno rame
i dlan na ručnoj kočnici
i svoju rastegne po zadnjem sjedištu mustanga
sjeda na nju i gnječi je u kalup
ne bi li poslije u nju legla
i pozvala mene
da i ja odmorim
uz napuštenu hrđavu pumpu
među poklopcima motora
stavljam ruku u kosu
dirnuo sam u gnijezdo
riječ je postala tijelom
i što sad da radim s tom pticom
koja je s propuhom uletjela u mene
dronovi
I.
na stropu se njiše kugla u kojoj se trpim
i meni je trbuh sve veća kugla
kojom se bacam na tvrde čunjeve iz usta
liječim napuklu kost ispod usne
gutanjem riječi i bjelina iz knjiga
toliko nasumičnih da samo trpam u želudac
kukičasta sidra dovoljna za uron
II.
okrećem plutene podloške za čaše
to mi je okretanje potrebno za izron
i opet šamarčina u samu jezgru tijela
čeljusna modrica na suhom dlanu
indigo otisak kože koja puca
jer je žena progovorila
bez dozvole
III.
udovi su vlastita odgovornost
bacam šibicu na kuhinjske krpe
izlazim na balkon iz toplinskog udara
vrata zatvaram kao pećnicu
u zagorenoj tišini bit ćemo sami na zemlji
bit će tiho kao u akvariju
IV.
tri cigarete u kutiji uz prozor
na stolu luk i pelati
u kaminu lari i penati
Vanda Petanjek rođena je 1978. godine u Čakovcu. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Pjesme je do sada objavila na portalima i na Trećem programu Hrvatskog radija. Živi i radi u Zagrebu. Kontakt: vandapet@gmail.com
Fotografija: eflon