limun

 

počeli smo dobro

zalijevala sam

brinula da ne drhti

spuštala roletu da ne oslijepi

okretala suncu 

pričala u zemlju

zbilja sam se brinula

sinoć je otpalo lišće s vrha

okrećem ti se i kažem

ovaj će otići kao i orhideje

kako si se žuto nasmijao

kažeš

previše si zalijevala

previše brineš

da bi ga sačuvala za sebe

moraš ga sačuvati od sebe

okupaj se

tako si rekao

ulazim nogom u lavor

polijevam se vodom 

kao da će mi to pomoći

da se ne osušim

da ti dam plod

ti si se s tim odavno pomirio

ja sam se samo smanjila 

zalijevam se buteljom žutog muškata

i mirišem na citrus

na blage tenzide šećera koji odstranjuju nečistoće 

na ulje sezama protiv isušivanja kože

došlo mi je da prepuknem od nježne i učinkovite njege i njega da prepuknem na pola

što me gleda manju 

što mogu biti veća samo ako nosim

tako mi je bilo

i možda jest do mene

možda je plod teret

ručna bomba za jedno tijelo

ručna bomba i za limun

 

 

samo žena

 

prsti su ti zabodeni u protjecanje

i nakon dugo vremena gledam te kao ženu

zaljubljenu u cirkus koji najavljuješ 

udarcima po meni

obložiš li me rukama kao starim novinama 

to će biti dovoljno da sa sebe skinem košulju

pisat ćeš mi po leđima 

ja ću pogađati

dok mi dah ne izleti kroz otvor kao kroz portun

lijepa riječ portun

nekako puna nečega 

kao poplun

 

prsti su ti zabodeni u protjecanje

i nakon dugo vremena vidim te kao ženu

ništa drugo ni mamu ni djevojčicu 

samo ženu

bilo mi je pitomo

osluškivao sam te i mirisao plavu i nijemu 

i nisam znao što bih s tim

čim si to osjetila obuzelo te tijelo 

i onda više ne znam što je bilo

 

 

jedna o autu

 

gledam je u retrovizoru

spustila je staklo i kosa joj se otima s lica

nije njena

nije ni ona svoja

priča mi o konjima koje su razapeli u oluji

zrnca pijeska sipe po membrani kotača

ovdje komad nje 

ovdje komad mene

pod kamerom sunca promijenio sam brzinu

put kroz pustinju je purpurno smeđ

 

kroz zguljenu kožu na vrućem volanu

priviđaju mi se semafori uz jednu jedinu cestu

iz mrlja na košulji očitavam koliko smo daleko

i ljut sam što sam vodu prolio pred motelom

tim upalnim žarištem pijeska i samoće

 

uzima jabuku iz cekera pod nogama

i stavlja kompas u uho

ona bi čula kamo

na tren sam povjerovao u nju

mozak mi se začepio

trebam li to shvatiti ozbiljno

uvjeren da će nas to spasiti

mučim je pretjeranom iskrenošću

i moram priznati

dobro se drži u toj istini koja je moja

samo moja

onda prekorači moje desno rame

i dlan na ručnoj kočnici

i svoju rastegne po zadnjem sjedištu mustanga

sjeda na nju i gnječi je u kalup

ne bi li poslije u nju legla

i pozvala mene

da i ja odmorim

uz napuštenu hrđavu pumpu

među poklopcima motora

stavljam ruku u kosu

dirnuo sam u gnijezdo

riječ je postala tijelom

i što sad da radim s tom pticom

koja je s propuhom uletjela u mene

 

 

dronovi

 

I.

na stropu se njiše kugla u kojoj se trpim

i meni je trbuh sve veća kugla

kojom se bacam na tvrde čunjeve iz usta

liječim napuklu kost ispod usne 

gutanjem riječi i bjelina iz knjiga

toliko nasumičnih da samo trpam u želudac

kukičasta sidra dovoljna za uron

 

II.

okrećem plutene podloške za čaše

to mi je okretanje potrebno za izron

i opet šamarčina u samu jezgru tijela

čeljusna modrica na suhom dlanu

indigo otisak kože koja puca

jer je žena progovorila 

bez dozvole

 

III.

udovi su vlastita odgovornost

bacam šibicu na kuhinjske krpe

izlazim na balkon iz toplinskog udara

vrata zatvaram kao pećnicu

u zagorenoj tišini bit ćemo sami na zemlji

bit će tiho kao u akvariju

 

IV.

tri cigarete u kutiji uz prozor

na stolu luk i pelati

u kaminu lari i penati

 

Vanda Petanjek rođena je 1978. godine u Čakovcu. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Pjesme je do sada objavila na portalima i na Trećem programu Hrvatskog radija. Živi i radi u Zagrebu. Kontakt: vandapet@gmail.com

Fotografija: eflon