Naša zadružna zajednica je velika, pa brat bratu, ima nas na tisuće, a možda i milijun. Tu je naša Mater, ona štanca jaja i nove vojnike i radnike, pa i trutove. Tu su sva moja braća i sestre. I ja. Ja sam jedan Mrav i živim u ovom velikom bratstvu i jedinstvu. Nema tu puno priče. Netko od nas samo drekne: ‘Idemo delat’!’ i svi se odmah raštrkaju i već unaprijed znaju što trebaju raditi. Zapravo, čim Mater istisne jaje i iz tog jajeta izađe novi brat ili sestra, on ili ona odmah zna što mu je činiti čim malo strese onu sluzavu i slinavu tvar sa sebe. Takav vam je život nas mrava, ta ne kažu uzalud: ‘Marljiv kao mrav’ ili ‘Radi kao mrav’.

Živimo mi na nekoj livadi. Mukotrpnim radom smo napravili brdo tako da kad sam se konačno popeo na vrh tog brda, shvatio sam gdje sam. I shvatio sam koliko je svijet velik, a naše brdo malo. Iako sam do tada mislio da je veliko. Vidio sam svašta s tog našeg brda. Na jednu stranu nekakve čudne stvari, kao kutije, u kojima se voze nekakva stvorenja što hodaju na dvije noge. Na drugu stranu malo drugačije kutije u kojima su opet ona stvorenja na dvije noge. Ponekad ta stvorenja i sama hodaju, ali izgleda da najviše vole kad uđu u te nekakve kutije, onda te kutije ispuštaju svakakve zaglušujuće zvukove i ‘ćihu ćihu’ ili ‘brm brm’ i odoše. I tako oni po cijeli dan. Gledam ih dok mi netko ne drekne na uho: ‘Idemo delat’!’ i ja moram ići nositi nekakvo sjemenje, grančice ili travke, ne smijem više promatrati taj Veliki Svijet. 

Život mrava vrlo je težak. Samo se po cijeli dan radi. A neki rade i po noći. Stražare, paze, čuvaju. Nikad ne znaš kad će te tko napasti. Ima svakakvih stvorenja. Po danju vrebaju nekakve ptičurine s neba, a po noći ima onih nakaza što ruju ispod zemlje, sve se trese i onda se samo pojave velika usta i hop odoše 545 vojnika i 345 trutova u nepovrat.

Prije smo živjeli kraj nekakve velike kutije, u toj su kutiji živjela ona stvorenja na dvije noge i tu su kutiju zvali kuća. U proljeće nam je uvijek bilo najteže jer je nakon zime apetiti velik. A mravi vole slatko. Vole i slano. Ma mravi vole svašta! A baš svašta ima u toj kući. Zato smo svako proljeće marljivo i mravljivo iskopavali tunele i došli do mjesta u kući gdje nas je nepogrešivo doveo miris hrane. Voljeli smo na prepad to napraviti preko noći. Razmilili bismo se po toj kući. Bilo nas je posvuda, a najviše baš u hrani. Ujutro su oni dvonošci obično vrištali kao ludi kad bi nas vidjeli i počeli donositi razne stvari da nas otjeraju. Te pošpricali s vodom, te stavili grančice peršina da nas otjera miris, te prah cimeta, grančice ružmarina…. I tko zna što sve ne bi izmislili. Mi bismo se tad pritajili i onda opet u napad čim se spusti noć. I tako svakog dana ispočetka dok nam ne bi dojadilo. I tako svakog proljeća dok se jednom nije dogodilo nešto strašno. 

Ljuta dvonožna stvorenja su izašla van, pronašla naš bunker i razvalila ga onim dugačkim nogama. Lupali su, razbacivali, napucavali; braće i sestara bilo je posvuda. A nakon toga su uzeli neku bocu i iz nje počeli ššššššištati po nama. Oni mravi koje bi dohvatilo to šššššištanje samo bi stali kao ukopani. Mislio sam da se pretvaraju da su nepomični ili mrtvi, ali shvatio sam, nema tu nikakvog pretvaranja. Nema tu sreće, crnilo se spustilo nad naš mravlji svijet! Šššššištanje je bilo otrovni zrak i ako ga udahneš, odlepršaš u Mravlji Raj u kojem ne moraš raditi i kupaš se u šećeru (tako mi vjerujemo).

Nekoliko preživjelih braće i sestara i ja uspjeli smo spasiti Mater i pobjeći s onog krvavog polja. Putovali smo danima. Bili smo ranjeni, otkinutih udova, rilaca, krilaca i žlijezdi bez imalo kiseline. Mislili smo da se nikada nećemo uspjeti pokrpati. I tako smo se skrasili na ovoj livadi. Mislim da je netko u pol plača u pol smijeha, umoran i izmožden dreknuo: ‘Eeee, tu idemo delat’!’ baš kad smo prelazili preko te livade i jednostavno se dogodilo. Stihijski, spontano, nenamjerno, slučajno. Mater je malo po malo počela istiskivati jaja i eto nas opet puno kao i prije. Što ti je život, ha?

E, da, što ti je život. Misliš kako ćeš mirno, monotono i dosadno nastaviti sa svojim mravljim životom, ali ništa od toga! Ona dvonožna stvorenja jednog su se dana počela prešetavati preko naše livade. Jedan dan, drugi dan, treći dan i prestao sam brojati. Nisu nam dali mira. Izgleda da im je preko naše livade bio kraći put od jedne kutije do druge, od druge do treće i štavamjasadznamdočega. Bilo je još i dobro kad bi cipelom stali na nekoga od nas, s cipele smo se lako skidali i vraćali natrag u zadrugu. Samo bi vidio nešto veliko kako se primiče, onda se to opet odmiče, a zajedno s tim desetero braće i sestara odlazi daleko u zrak i viču:’Evooooo ih ooooopeeeet….’ a onda im mala tijela lete zrakom kao sjemenke nošene vjetrom i padaju na mekane vlati trave koje lagano počinju šuškati dok se svi opet ne skupe i nastave sa započetim poslom. Ali najgore je bilo kad bi ta dvonožna stvorenja vukla nešto za sobom ili kraj sebe ili gurala ispred sebe. Bila je to isto nekakva kutija. Uf, oni baš vole kutije, vrag ih odnio i kutije! Te kutije su na sebi imale kotačiće, po jedan na svakom ćošku. Tako im je bilo lakše gurati te kutije za koje smo kasnije saznali da se zovu koferi i da im služe za prenošenje i prijevoz svakakvih stvari. 

Dakle, kad bi ovi koferi prolazili sada već utabanim puteljkom preko naše livade, činilo se kao da će se Veliki Svijet raspasti, pretvoriti u rupu i nestati. Sve se treslo, pucalo i grmjelo, a što je još gore, kad bi se neki od mojih braće i sestara zakačio za jedan od onih nesretnih kotačića, više mu nije bilo spasa. Bilo je to kao da je ušao ravno u munju na nebu, sve bi ga spalilo i samljelo i bilo je dobro ako smo na kraju uopće mogli naći malu crnu mrlju na tlu!

Vrijeme je prolazilo, kofera je bilo sve više, jednako kao i mojih mrtvih braće i sestara. Mater nije mogla naštancati toliko jajašaca koliko je kofer mogao samljeti! Uveli smo dežurstva 24 sata dnevno. Sto vojnika na sjever, sto na jug, sto na zapad, sto na istok. Popeti se jedan drugome na glavu, stvoriti lanac od tijela koji je što viši u zraku i dobro pratiti situaciju. Kad se ugleda dvonožno stvorenje koje vuče ili gura kutiju, odmah viknuti: ‘Bešte mravi, ide kofer!’ Odmah prenijeti vijest na što veći broj mrava kako bi se sakrili i sklonili s puteljka, najbolje pod zemlju. 

Ovaj sustav pokazao se veoma učinkovitim. Ali kofera je bilo sve više i dan je tekao ovako – čas čuješ mravce kako se deru: ‘Bešte mravi, ide kofer!’, a čim bi kofer prošao, netko bi dreknuo: ‘Idemo delat!’ I tako barem pedeset puta dnevno. Život nam je postao čisti stres i teško sam se nosio s tim. Braća i sestre također su imali problema s takvim životom pa su se često svađali između sebe, a pojavila se i kletva: ‘Dabogda te pregazio kofer!’.

Jednog dana bilo mi je dosta svega. Volio sam ih sve do jednoga, radio za njih, žrtvovao se, ali ovo nije bio život pravog mrava. Zapravo mi se nije sviđao ni onaj život ‘prije kofera’, a ni ovaj ‘poslije kofera’ i nisam točno znao što bi to mrav trebao raditi. Samo zato što od početka Velikog Svijeta svaki mravac neumorno radi, ne znači da je to ono što i ja moram. 

Sazvao sam zbor mrava i obznanio im da odlazim. Nitko me nije baš ni slušao jer je netko dreknuo: ‘Bešte mravi, ide kofer!’ i svi su se razbježali po podzemnim tunelima. Obznanio sam i Mater da odlazim, ali ona je kao i uvijek bila zauzeta štancanjem jajašaca. Baš kad je netko viknuo: ‘Idemo delat!’ ja sam se okrenuo i posljednji put pogledao brdo svoga zavičaja, svoga mravinjaka. 

Čuli ste za vuka samotnjaka, ali za mrava samotnjaka niste. E, sad jeste. To sam ja. Prvi Mrav Samotnjak. 

I pazite! Čuvajte svoje staklenke sa šećerom! 

Nevena Ljubišić – Jelić diplomirana je novinarka, ljubiteljica poezije i kratkih priča, a priroda i životinje su joj uvijek nepresušan izvor inspiracije u svemu što napiše. Kontakt: nevenaljubisicjelic@gmail.com

Fotografija: mariandy_gizfel