Nastojeći izravnati krivulju zaraze koronavirusom, guverneri i gradonačelnici poručili su milijunima Amerikanaca da ostanu kod kuće. Ako razmišljate o tome što biste mogli čitati, lako je pronaći popise s knjigama o izbijanju zaraza, samoći i jednostavnijem životu. No, mnogo je teže pronaći knjigu koja spaja ove tri teme.

Kao autor triju knjiga o esejistu, pjesniku i filozofu Henryju Davidu Thoreauu, toplo preporučujem “Waldena”, Thoreauov iskaz iz 1854. godine o vremenu kada je živio ‘sam’ u šumi izvan gradića Concorda u Massachusettsu. Navodnike koristim jer je Thoreau imao više društva u Waldenu nego u gradu, a njegovo je svakodnevno okopavanje polja graha bilo društveno kazalište kojem su publika bili prolaznici na cesti.

Objavljen u više od tisuću izdanja i preveden na nebrojene jezike, “Walden” je Sveto pismo modernog ekološkog pokreta, filozofska studija o samodostatnosti i istaknuti uradak američkog književnog kanona. U svom uvodu u izdanje Sveučilišta Princeton, John Updike tvrdi da je Thoreauovo remek-djelo “najviše doprinijelo sadašnjoj američkoj samosvijesti” tijekom kulturne renesanse sredinom 19. stoljeća, ali da “riskira da bude cijenjeno, a nečitano – poput Biblije”.

Još jedan razlog za (ponovno) čitanje “Waldena” tijekom ovih teških vremena je taj što je krcat prijeko potrebnim optimizmom i protkan dosjetljivošću, a sam se Thoreau sprijatelji s vama pišući u prvom licu.

Stvarnost je u nama

 

S obzirom da vlade nameću socijalno distanciranje zbog zaštite javnog zdravlja, mnogi se čitatelji vjerojatno suočavaju s osjećajem samoće. Thoreau mu posvećuje čitavo poglavlje u kojem hvali vrlinu dobrog upoznavanja sebe samoga.

“Zašto bih se osjećao usamljeno?” pita se. “Nije li naš planet na Mliječnoj stazi?” Drugdje razjašnjava razliku između onoga što nam treba i onoga što mislimo da nam treba i kaže: “Moje je najveće umijeće u tome da mi je malo potrebno.”

“Waldena” nije potrebno čitati od početka do kraja kao roman. Čitateljima koji su ranije odustali predlažem da ponovno pokušaju od sredine, s „Ribnjacima“ koji počinju ovako: „Kadšto bih, zasitivši se ljudskog društva i naklapanja te iscrpivši sve svoje seoske prijatelje, odlutao još dalje na zapad no što inače boravim…’ Thoreau se zatim povlači daleko od bezumnih distrakcija života u zajednici i uranja u Prirodu, s vodom u svom duhovnom središtu.

Zatim se vratite na prethodno poglavlje “Gdje sam živio i za što sam živio.” Ovdje Thoreau poziva čitatelje na silazno putovanje, od prolaznih plićaka njihovog društvenog života do postojanih dubina onog individualnog:

“Smjestimo se, prihvatimo se posla i
zagazimo kroz mulj i blato mnijenja, predrasude, tradicije, obmane i privida, tih naplavina
što prekrivaju globus, kroz Pariz i London, kroz New York i Boston i Concord, kroz crkvu i
državu, kroz poeziju i filozofiju i religiju, dok ne dospijemo do čvrstoga dna i nepomičnog
stijenja, koje možemo nazvati zbiljom…”
Naši umovi grade tu stvarnost – vašu, moju i svačiju – integrirajući vanjske osjetilne signale s unutarnjim sjećanjima. Thoreauova tvrdnja koju su potvrdila kognitivna i neuroznanstvena istraživanja 21. stoljeća je da stvarno Ja prethodi društvenom Ja. Vaš je svijet izgrađen iz unutrašnjosti vaše lubanje prema van, a ne obrnuto.

Nedostižnost jednostavnog života

 

Thoreauevo povlačenje na jezero Walden često se pogrešno shvaća kao bijeg pustinjaka duboko u šumu. Zapravo, Thoreau se odmaknuo od svog doma i sela kako bi mogao bolje razumjeti sebe samoga i društvo. Kad nije bio u gradu, zamijenio je ljudsko društvo za „blagotvorno društvo“ Prirode dovoljno dugo da „imaginarne prednosti ljudskog susjedstva postanu beznačajne“.
Danas obavezno socijalno distanciranje uništava globalnu ekonomiju temeljenu na tradicionalnim mjernim podacima kao što su bruto domaći proizvod i cijene dionica. Gledano kroz prizmu “Waldena”, ovaj bi brodolom mogao izgledati kao zakašnjeli ispravak neodrživog sustava.
Thoreau se bojao da ekonomija kojoj je svjedočio ide u pogrešnom smjeru. Njegovo uvodno poglavlje, “Ekonomija”, proširena je tirada protiv onoga što je smatrao kapitalističkom, urbanizirajućom, modno osviještenom Novom Engleskom 19. stoljeća gonjenom primatom potrošnje.

O svojim susjedima, Thoreau je napisao: “Tjerani prividnom sudbinom, koja se obično naziva nužnošću, oni, kao što veli jedna
stara knjiga, (misli na Bibliju) zgrću blago što ga moljac i rđa nagrizaju a kradljivci ga potkapaju i kradu. Život je to lude, kao što će i otkriti kada dospiju do njegova kraja, ako ne prije.”

Suprotno tome, njegov recept za dobro gospodarstvo jedan je od najpoznatijih citata iz Waldena: “Jednostavnost, jednostavnost, jednostavnost! Kažem, neka vaših poslova bude dva ili tri, a ne stotinu ili tisuću…”

To je bilo lakše reći nego učiniti, čak i za Thoreaua. Kad je zamislio “Waldena”, bio je nezaposleni idealist bez vlastitog posjeda. U trenutku kada je knjiga objavljena, već je živio u velikoj kući koja je grijana apalačkim ugljenom, a zarađivao je proizvodnjom grafita u prahu i građevinskim mjerenjem.

Od tada se svjetska populacija više nego peterostruko povećala, a razvijene zemlje izgradile su globalno gospodarstvo koje se približava brojci od 100 milijardi dolara godišnje. Ljudski utjecaj na planetu postao je toliko snažan da su znanstvenici skovali termin Antropocen kako bi opisali razdoblje u kojem trenutno živimo.

Pronalaženje perspektive u samoći

 

Neki su Amerikanci barem djelomično pokušali slijediti idealističke savjete iz Waldena tako što su živjeli ‘namjerno’, oslanjali se više na sebe same i smanjivali svoje planetarne otiske. Iako sam osobno preselio u manju kuću, na posao idem pješice, letim samo na sprovode i spremam gotovo svaki obrok “iz temelja”, duboko u sebi znam da sam i ja doprinio porastu svjetske populacije, da se grijem na prirodni plin pridobiven frakiranjem te da sam neodvojiv dio potrošačke ekonomije.

Ipak, nakon nekoliko tjedana društvenog distanciranja, ponovno otkrivam vrijednost dviju Thoreauovih ključnih točaka: samoća mi pomaže da učinim preinake na listi najvažnijih stvari u životu, dok trenutačno ekonomsko usporavanje donosi kratkoročne dobitke i dugoročnu poruku za planetu.

Te pogodnosti ne mogu nadoknaditi ogromne osobne gubitke i tugu koju COVID-19 uzrokuje širom svijeta. No one su utješna nagrada dok se situacija ne stabilizira i uđemo u razdoblje “novog normalnog”. Tijekom svakodnevnevnih samotnih šetnji šumom prate me Thoreauove riječi: “Tik do nas nije radnik kojega smo unajmili, s kojim tako rado razgovaramo, nego radnik čiji rad mi jesmo.”

 

Robert M. Thorson

Tekst je originalno objavljen na engleskom jeziku na stranici The Conversation