Kada smo odlučili preseliti se u Španjolsku, obuzela me neopisiva euforija. Danima sam puštala ‘Eye of the tiger’ i … (Ovdje sam tražila hrvatski prijevod za ‘punch’. Gugl translejtor kaže ‘Glagol: udarati pesnicom. Zumbati (?!). Imenica: Probojac.’ Vidite? Profesori engleskog su potrebni. Prevoditelji su potrebni. Pravi rječnici su potrebni. #dajmoimdajedu #bbbujasa)… boksala zrak. Trčanje gore-dolje po stepenicama bilo je uključeno. Prezirni pogled Muža jedini me spriječio da ne vrištim ‘Geronimo!’ po aerodromu. A zašto i ne bih bila uzbuđena? Živjet ću u Barceloni, kozmopolitskom gradu od tri milijuna stanovnika koji ima više kazališta od cijele Hrvatske zajedno. Sjela sam u avion s namjerom da Barcelonu uhvatim  za jaja.

Godinu dana kasnije, nisam uhvatila jedno. Najprije sam shvatila da možda Barcelona baš i nije Španjolska ‘per se’.  Kakav sad drugi jezik?? Tome su pomogle katalonske zastave izvješene na gotovo svakom drugom prozoru, redovni prosvjedi subotom i, najnovije – udaranje tavama i loncima svaku večer točno u deset. A sve u ime odcjepljenja i referenduma koji to baš i nije bio. Za razliku od britanskog ustava koji je Škotima dopustio izbor, Madrid je Kataloncima rekao ‘Nemere. Blabla. Ilegalno. Blabla.’ A spomenulo se i ‘Nije vam ovo Jugoslavija’. Ne, ne šalim se.

Dvije su prepreke odmah iskrsnule u mom osvjačkom pohodu što je možda i bilo za očekivati s  obzirom da nikada nisam bila (fizički ili ikako drugačije) aktivna. Izdržaj mi se uredno vrtio oko impresivnih deset sekundi, a na stup sam se uvijek ‘popela’ onoliko koliko sam se uspjela odraziti pa bih se onda grčevito držala i bacakala ko retardirana riba prije nego bih priznala sebi ono što je bilo bolno očito i učitelju tjelesnog i čitavom razredu (vjerujem da bi bilo snimaka na jutjubu da smo imali mobitele devedesetih).

Jezik se pokazao kao prva i daleko najveća prepreka (veća od bilo kojeg konjića). U ovom divnom, živahnom, nadasve kulturnom gradu razina znanja engleskog niža je od vodostaja Miljacke ljeti. Odokativnom metodom zaključila sam da tri posto ljudi govori relativno dobro, a ostatak ili ne zna ništa ili tvrdi da zna ‘malo’ (svaki ih put uhvatim u laži) ili se mogu sporazumijevati (slabije od mog trinaestogodišnjeg brata, doduše). Time su automatski zamrznuta sva moja nadanja o projektima i suradnjama. Je li stvarno bilo toliko pogrešno očekivati kazališne predstave ili radionice kreativnog pisanja na globalnom jeziku? Sarajevo: 1 – Barcelona: 0. Doduše, prilike su i dalje brojne i nadohvat ruke, samo što su pisane etrušćanskim. Jedino što mi preostaje dok ne progovorim jedan od domaćih jezika tečno jest da se derem ‘Es una mierda!’ dok mi suze cure u malu Estrellu od dva eura. Čak niti kozmopolitski dio čitave priče (ogromna zajednica stranaca koji su izvorni govornici) ne pomaže. Ako izbacimo iz jednadžbe većinu koja nije naročito pismena, a jedina knjiga koju su pročitali je ’50 nijansi sive’, ostaje šačica likova koji se drže jedni drugih kao pijan plota u hermetičnim incestuoznim krugovima. Ostaci ostataka kolonijalnih aspiracija. Time dolazimo do druge prepreke – vremena. Biti učitelj u školi stranih jezika znači živjeti u mjehuru unutar stvarnog svijeta gdje je sve naopako: jutra su ti slobodna, ali nemaš kud sa sobom jer su svi na poslu; radiš do deset pa možeš zaboraviti kino, kazalište, satove jezika i sve ono u čemu živući uživaju.

Jedino što jesam uspjela bilo je nabaviti NIE. Identifikacijski broj Stranca, niz od dva slova i osam brojeva koji sadrži i određuje čitavu tvoju ekzistenciju. Proces dobivanja istog ostavlja te mutnog pogleda privremeno nesposobnim za društvenu interakciju s ostalim humanoidima, slinavim i siromašnijim za osjetan postotak moždanih stanica preživjelih trovanja nohom. On je dokaz da imaš dozvolu da dišeš mediteranski zrak – bez njega ne možeš raditi, dobiti zdravstvenu zaštitu, potpisati ugovor za internet, kupiti sim karticu za mobitel ili mjesečnu kartu za vlak, učlaniti se u teretanu (nije da sam ja osobno ikad pokušala). Čovjek bi pomislio da je uklesan u kamen kloniran od onoga kojeg je onomad Mojsije dovukao s brda. Laserski ugraviran u krvavi dijamant. Izrezbaren u kosti jednoroga, optočen zlatom i natopljen suzama stotinu djevica. Ili da je makar plastificiran. E, ne bi zišlo. Recesija je, a NIE je magični komadić papira 8.6×5.4 centimetara kojem je sa stražnje strane nakeljeno malo plastične kuhinjske folije koja je babi koja udara pečate ostala viška nakon što je pospremila ostatak nedjeljnje paelle u frižider ili nakon domaćeg anticelulitnog tretmana. Blijedozelen. Da bude passe s bojom lica Stranca koji je dobio na identifikacijskoj lutriji, pretpostavljam. A svi podaci počevši od tvog imena, preko nacionalnosti, do tog prekrasnog broja  jedva su vidljivi ispod povećala na danjem svjetlu jer je toner bio pri kraju, a i smjena također. E sad, od Sretnog Stranca se očekuje da nosa taj papirić sa sobom uvijek i svugdje jer očito nije dovoljno da ga naučiš napamet pa da provjere u kompjuteru. Kod nekoga tko je dosad izgubio pedeset i šest kišobrana, dvije jakne, nekoliko para rukavica, nebrojene ključeve, pamet te barem jednom dnevno ima srčani udar tijekom mahnitog kopanja po malim i velikim torbama u potrazi za novčanikom, riskantan je to biznis. Stoga smo odlučili kopirati vražju stvar (na poslu, besplatno, jer eto, kak drugačije?) jer se ni mrtvi ne želimo  vraćati u horor-labirint koji je španjolska birokracija.

Podsjetilo me na Britanca koji već godinama živi u Zagrebu i kaže da se želi ubiti svaki put kada mora otići u Petrinjsku.

I…Kak ti je u Barceloni?

– Mah, ko doma.

Matea Šimić