“Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu,svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.”

Uvodna je to rečenica jednog od najpoznatijih romana svjetske književnosti „Ana Karenjina“, napisanog u 19. stoljeću rukom velikog ruskog pisca Lava Nikolajeviča Tolstoja. Slavna priča o  strastvenoj, no tragičnoj ljubavi  udane žene Ane Karenjine i grofa Vronskoga trenutno se može pogledati u Hrvatskom narodnom kazalištu Zagreb, ali na malo drugačiji način – u baletnoj izvedbi. Izvedba je praćena glazbom Petra Iljiča Čajkovskog koja se jako svidjela koreografu Leu Mujiću i dramaturginji Valentini Turc koji smatraju  da njegova glazba izvrsno oslikava stanje duše samih likova. Zbog toga je doživljaj priče potpuno drugačiji –  puno su više naglašene emocije koje se samo kroz ples mogu izraziti. Istina, u početku se treba priviknuti na činjenicu da nitko neće izgovoriti poznate citate, a osobe koje nisu upoznate s radnjom teško će shvatiti potpuni smisao priče, a možda ni sam kraj – iako vjerujem da su takvi u manjini, jer, tko nije morao u srednjoj školi pročitati ovo djelo za lektiru?

Kostimografija i scenografija po mom su mišljenju dosta skromno prikazane (tu i tamo izviri koji luster, a pozadina se sastoji od velikih ogledala koja se okreću), ali pored izvrsnog plesa balerina i baletana, koji se tako lagano i bez muke kreću pozornicom, to nije ni bitno. Vjerujem da je upravo to i bio cilj scenografa Ivana Kirinčića, jer su u ovako sami plesači u fokusu gledatelja, bez nepotrebnih distrakcija. Sama balerina Edina Pličanić koja je na sceni utjelovila groficu Anu Karenjinu se nakon izvedbe obratila publici. Ova prvakinja baleta i plesanja u studenom je proslavila svoju 20. obljetnicu umjetničkog djelovanja, te  se od 19. do 23. 11. u foajeru HNK-a mogla vidjeti izložba fotografija njenog djelovanja i vježbanja. U kratkom je govoru napomenula ono čega je publika (ili možda ipak nije) potpuno svjesna, a to je da svakim nastupom i dvosatnim plesanjem, koje nam oni dočaraju kao vrlo jednostavno, svaki od njih zapravo daje i zadnji atom snage.

Lijepo je bilo vidjeti pozitivne reakcije publike i prepuno kazalište. Je li to zbog svima nam poznate priče ili stvarne ljubavi prema baletu i klasičnoj glazbi nije niti važno, važno je da umjetnici i u današnje vrijeme imaju svoje mjesto i dom gdje mogu ostaviti dio sebe, mjesto gdje će se sav taj trud biti prepoznat i cijenjen.

Vanessa Pozezanac

Fotografija preuzeta sa službene stranice http://www.hnk.hr

Oglasi