Ruke dok držim zgrčene,

kao ovaj papir savijene u bespovrat,

razmišljam. Ne lomim

parče papira, i ispravljam ga

bolje nego papirnate svjedoke suza.

Rukama osjećam stvari u tami,

dok očima diktiram

strah od nepoznatih,

stolica, igrački na podu

i šminke na tepihu.

Ruke kao grane pružam

ka nebu i sanjam na

vrhovima jagodica

nove zadatke kojima

koracima hrlim.

Čitam zglobovima vlažnu maglu novoga dana.

Čupam rukama okorjelu

zimu sa mokrih čarapa, i

sanjam uljuljani topli

autobus.

Rukama pamtim, bore

svoje i tvoje, i njene, te

ih polahko prestajem da

brojim po uspomenama.

Teglim i vučem,

i ono što ne mogu da ponesem, jer

rukama želim da označim

sebe na svakoj zraci sunčanog dana.

Samo njima, nikada, ne diram

pero. Niti pišem. Niti se

igram zarezima.

Stavljam tačku na vrh malog prsta.

Klizim niz površinu tmine, i

grčevito hvatam rukama prvi

stih na usnama.

Njima beskrajno i u

bespovrat, dodirujem svaku površinu misli. I,

proždirem ih slasno, sve dok mi ne zastanu

u grlu.

Naida Muratović

Fotografija: Natalija Mihovilić