U crnim danima moje ime nije ispisano

ni na jednoj stranici mog života.

Autori priča su ljudi koje poznajem samo u

momentima kada se predstave:

‘’Zdravo, ja sam tata.’’

‘’Ćao, ja sam mama.’’

‘’Luđakinjo, mi smo ti sestre.’’

‘’Pogledaj se kakva si, mi smo rodbina,

prijatelji, poznanici i, naravno, mahala.’’

U crnim danima oni su krivci što su priče završile tragikomično,

što je svaki zaplet umjesto raspletom prekinut

čupanjem na silu, pa čvorovi zapinju do kraja priče.

U crnim danima mog imena nema ni na ličnoj karti

da ga pročitam, jer lične karte nemam.

Zagubila se u gomili, zatrpana ispod sadržaja ormara

koji završi prosut po sobi od huje što imam svega a nemam ništa

da obučem.

Nikakve slike na majicama mi se ne sviđaju,

rukavi prekratki ili predugi,

preuske ili preširoke.

Svaka šara na pantolama mi para oči

pa moram da skinem, jer zaboli.

Ove pantole su uske, moje noge moraju da dišu.

Ove su preširoke, trebaju kaiš kojeg nemam,

ne mogu da nađem,

neću da spadaju.

Odbijam da budem spadalo ili

uštogljena trklja.

U crnim danima sve mi se crni.

U crnim danima oči hranim, ne mogu da ih nahranim

koliko one mogu da pojedu.

Ja trpam, guram u ćoškove,

dograđujem želuce nove, da sve stane, pojačavam kiseline da brže probave;

ja pokušavam da zadovoljim,

ali njima zadovoljstva nema.

U crnim danima mi dođe da me nema

kad čujem tutnjavu crvenih dana .

Trče uz stepenište, ruše ograde, deru se:

‘’Eto nas!’’

‘’Pa niste dobrodošli, mene i nema’’— govorim

ali nisam slušana.

Na jedno im uđe, na drugo izađe

svaka moja riječ izgovorena na kraju crnih dana.

Stižu gori, crveni dani, ima li kraja svim danima,

da poslije dana ne dolaze dani,

gdje su noći, da mogu da spavam?

Nermana Česko

Fotografija: Marija Belina