Nisam htjela to da vidim, ali, eto,
popriječilo se kao gorki, nesažvakani,
nezreli, pomalo kvrgavi badem u grlu
suhom, presuhom za pričalicu.

Gledam ja to u oči, onako iz dubine,
kao u šahovskog protivnika
hladnog, ali saosjećajnog.
Šta li je to?

Otići će, mislim, mora otići.
Ne može samo tako pustiti da
zurim. Mora otići jer grlo će mi
presušiti, a kako jadno bi bilo
da skončam od badema.

Ako ja odem, pratit će me kao duh
sa, ma znaš, one livade ispod koje
grebu nokti. Neću.
Neću da me prati. Hoću samo da ode,
a ja da progutam badem na miru.

Čovjek je proklet, prognan, nesreća,
ne valja mi badem,
ne valja mi slika što me progoni,
ne valja mi sad i što u ruci držim
košulju, sat, i cipelu.
Ko bi mi ugodio?

Progutah badem, zakoračih, a u džepu mi ostade sat.

Neđla Ćemanović

Fotografija: Natalija Mihovilić