Prije nekoliko dana prijateljica me označila na fejzbuku u ‘sedam dana pozitive’. Pozitive. Sedam dana. Zaredom. I još k tome – javno. Razmotrila sam ideju, ali mi se jednostavno nije učinilo prirodno. Znam da svijet treba više pozitivnih ljudi, onih koji hvale i potiču. Cinika i kritičara ima i previše. Pa opet, od čovjeka se mogu očekivati određene stvari. Ne treba pretjerati. Evo, na primjer, u mom slučaju – prestala sam pušiti prije tri tjedna, dva dana, deset sati i dvadesetak minuta. Ja sam svoje ‘izvan karaktera’ obavila za ovu godinu, nek neko drugi širi sreću oko sebe.

Možda se ovih tri tjedna, dva dana, deset sati i dvadesetak minuta čini malo detaljno, no prvih nekoliko dana sam računala skoro u sekundu. Trećeg mi je dana prijateljica dala naljepnicu ko nagradu. (Da, i ona je učiteljica.) Ja sam ju u tom trenutku bila spremna prodati za kutiju cigareta, kaj sam joj i rekla. U moju obranu, cigarete su ovde skupe. Kad sam napokon odlučila prestati, muž mi je pokušal pomoći da detektiram situaciju/situacije koje me vuku na pušenje. Kao, da ih pokušam za početak izbjegavati. Dakle – pušiš li više/češće a) uz kavu, b) uz alkohol, c) sama, d) u društvu, e) poslije posla, f) kad si uzrujana, g) dok čekaš, h) kad ti je dosadno…? Moj je odgovor bil ‘sve navedeno’. Nikakvi trikovi tu ne pale, stisni zube i zdrži kak znaš. Prije toga sam pokušala ‘smanjivati’. Prvih tri dana je bilo dobro, četiri-pet cigareta. Četvrti dan je već bilo šest, a za vikend dvadeset. Kad si ne znaš reda, onda pati.

Najgore mi je kad se iznerviram. Dopisujem se tak s prijateljicom koju se može nakeljiti na poster ko primjer zagovornice zdravog života i velim joj da kad sam nadrkana ne znam kud bih sa sobom. ‘Probaj trčati oko zgrade’, odgovara ona. Bokte, promjenila sam lošu naviku, ne osobnost. Dva tjedna nakon toga sjedim s nekim ljudima na rođendanskoj fešti i od nas desetak, samo jedna žena puši i mora se svako malo smrzavati sama na balkonu. Dio mene suosjeća, dio je još uvijek ljut kaj se pušače tak diskriminira, a dio je presretan kaj ja to više ne moram. Započnemo razgovor i priča krene kak i ona namjerava prestati. Slijedi paljba pitanja tipa ‘Kak si se odlučila, jel ti to prvi put, koji je dan u tjednu bil kad si prestala (?!), dal si smanjivala, dal imaš nikotinsku naljepnicu, kolko dugo je trajal najgori dio, dal si bila nervoznija nego inače…?’. Da, prvih nekoliko dana sam imala poriv progristi zid. Međutim… Nervoznija? Nego inače? Ne znam kak bi to uopće bilo moguće.

Ljude s kojima sam najbliskija mogu grubo podijeliti u dvije kategorije: strastveni pušači kojima  ne pada na pamet prestati i nepušači koji su me izrazito aktivno pokušavali prisiliti/nagovoriti da prestanem.Potonji su se pokazali iznimno kreativnima u pokušaju opstruiranja mojeg pušenja. Jedna od njih je zagovornica direktnog pristupa pa mi je pobacala više desetaka pepaljara i upaljača u smeće, od kojih su neki čak letjeli s balkona (sori sused, majka je Bacačica).  Naravno da se time niš nije postiglo jer, da prilagodim onu staru narodnu, nemreš ti meni tolko upaljača baciti kolko ih ja mogu nabaviti. Kad smo već kod upaljača… Kak je moguće da ih na svijetu ima toliko da bi prošle godine prije nego što bi ih nestalo (kad bi ih prestali proizvoditi sutra), ali kad trebaš jedan jedini – nema ga nigdje? Kraljevstvo za upaljač!  Drugi su me pokušavali zaplašiti pričama o raku. Ovisna sam, ne glupa. Treći su, pak, igrali na kartu inteligencije ‘Nekad je pušenje bilo kul, sad samo glupi i neobrazovani puše.’ Lukavo, nema kaj.

Sad kad sam napokon popustila, ne znam. Mogli bi pokazati malo više entuzijazma.

Nakon života u Sarajevu koji je Las Vegas pušača , Barcelona mi je došla ko najveći šok, kazna kakvu ne bih poželjela nikome na svojoj ‘nabijem te’ listi. Osim možda onom malom š***u koji mi je vužgal hlače u osnovnoj školi. Pušenje nije dozvoljeno NIGDJE. Jedina opcija je sjedenje na terasi (ako je bar ima), no sve se zatvaraju točno u ponoć, bez iznimke. Kruže priče o ilegalnim barovima u Ravalu u kojima je pušenje dozvoljeno, al taj kvart ima malo nezgodnu reputaciju, a  meni su nekak i moji bubrezi i moj novčanik uvek bili dragi.

Preostalo mi je jedino da, svaki put kad sam poželjela zapaliti, ostavim piće na stolu (jer se ne smije iznositi na ulicu) i probijem se kroz stotine pijanih turista i studenata na razmjeni koji se nekim čudom uspiju nagurati u bar u kojem, da je kočak, ne bi bilo humano sparkirati više od četiri pajceka. Onda smo stajale pored vrata moja cigareta i ja, napuštene i prezrene, dok sam ja nervozno cupkala  i pokušavala biti što brža jer em nemaš s čim zalijati svaki povučeni dim em ti je dosadno. Na kraju ispada da sam popušila više no obično jer mi je oduzeta društvena dimenzija. Jedino ko se onda sigurno osjećal gore od mene je striček kojem je posao stajati pored ulaza i ušutkavati ljude. Jer je u pitanju stambeni kvart. Na riječ ‘stambeni’ se i dan danas naježim uslijed godina ušutkavanja koje sam pretrpila (hvala, Siniša). Svaki kvart je stambeni u Barceloni, a ‘pssst’ ljudi su vjerojatno omraženiji i od onih siromaka koji rade u call centrima. Znala mi je Mare reći ‘to ti je barem dobra prilika da upoznaš ljude’. Da, frikove, jer iz nekog razloga jedino takvi prilaze ak si žensko i sama stojiš na ulici nakon kaj padne mrak.

Krug u kojem se ovdje krećem apsolutno je slobodan od dima. Činjenica koja me prije izluđivala, a sad je od presudne važnosti – doma ne bi izdržala ni dva dana.

A taman sam naučila rolati…

Tri tjedna, dva dana, jedanaest sati i tridesetak minuta.

Od ovog sam teksta dobila neopisivu želju za cigaretom.

Zake sam uopće prestala?

Moram početi piti više.

 

Matea Šimić

Oglasi