Naša igra polako jenjava,
a sasvim nam je svejedno.

Zatrpani osjećajem sitosti
na raskrižju izlizanog puta
odlazimo u suprotnim smjerovima
pogleda usmjerenog u daljinu
očekujući zlatnu kišu
i srebrna brda
na kojima ćemo posaditi
najbolje ostatke Sebe
koji će potom izrasti
desetke metara uvis
kako bi ih cijeli svijet vidio
i darovao nam novu priliku za
Sreću.

Bolje nam je jedno bez drugoga, pomislim.
Ove su kukuljice postale tijesne,
čvrsti oklop počinje pucati
i treba nam prostor za
Krila
kojima ćemo zamahnuti
u trenutku kad više ne budemo mogli
probavljati orkanske vjetrove
nastale kao posljedica
posesivnog pritiska
naše slobodne volje
i bacit ćemo sjenu na
Jučer
i odletjeti u
Sutra.

Juraj Močilac

Fotografija: Marija Belina

 

Advertisements