Znači napokon se saznalo.

Dolaze.

Pripalila je cigaretu, uvukla duboki dim i spustila je u pepeljaru kraj druge upaljene cigarete. Trebala je slušati baku, vrtjelo joj se po glavi, kad ju je još kao djevojčicu tjerala da nauči pravila – sreća se vraća srećom a nesreća duplo. Nikad ne spavaj uz otvoren prozor. Za mladog mjeseca hoće biti svađe, i među ljudima i među biljem, i treba se pritajiti i čekati zoru. I ljubav se ne treba miješati čak ni s prahom crvenog maka, a pogotovo s crnim kimom ili crnim paprom ili crnom zemljom koja miriše na katran. Ljubav ne oprašta, nema kod nje druge prilike i popravaka i jutrojepametnijeodvečeri. S ljubavi se ne treba igrati kao ni sa smrću, dvije sestre ne tako različite kao što se u narodu misli, pogrešno izgovorena riječ, naglasak na zadnjem slogu umjesto na drugom, prežustri pokret rukom prema vjetru i onaj kojeg voliš neće biti u srcu nego u majčici zemlji. Al kasno je sad za kajanje, što je tu je, i valja se spremiti za dugu i tešku noć.

”Koliko još imam?” pitala je.

”Bili su kod vodomlina, sedmorica, i onaj bradati je s njima i onaj s crvenom kukuljicom”.

Kira je potrčala u kuhinju ne mareći ovaj put da izbjegne drugu dasku s lijeva ni da pokuca triput o stari drveni kredenc iza vrata, sreća joj sad ne može pomoći. U kuhinju pa iza zavjese pa malim stepenicama dolje, pa kroz zelena vrata pa desno, pa kroz vrata od hrastovine, za njih je trebao ključ, onaj najveći, pa u Sobičak veličine šibice kutije i na najvišu policu, po maleni zavežljaj u lanenoj krpici, sve je ona to davno pripremila, još dok je baka bila s njima, crni prah i zeleni prah i već suho pero i latice s kojih je odavno izblijedila boja a nekada su bile tamno grimizne, i na otrgnutom papiriću neki zapisi i čudni simboli, i nešto latinskog i engleskog (nije bilo bitno na kojem jeziku govore, ustvari, latinski ili grčki ili katalonski ili urdu, a ona s latinskim nikad nije bila na ti, unatoč bakinim naporima i silnim knjigama, čak i privatnim učiteljima, dok se na kraju nije odustalo i prevelo što se prevesti treba). Uzela je zavežljaj, protrljala platno rukama, pomirisala, da, sve je unutra, miriši kako bi trebalo, i spremila ga na jedino mjesto gdje ga nitko neće tražiti. Natrag kroz Sobičak, hrastova vrata, ključ neka sada bude ispod praga, kroz zelena vrata, uz stepenice i najzad u kuhinju. Na zavjesu je naslagala kutije s narom i crvenim grejpovima pa neka ih skidaju takve teške ako im je baš po volji.

Došli su nakon sutona, kad se Danica već jasno vidjela na nebu. Mjesec nije bilo mlađak nego skoro puni krug, bit će pun dvije noći iza ove. Makar, pitala se hoće li ga uspjeti vidjeti. Šestero u crnom i sedmi u bijeloj halji i maloj crvenoj kukuljici. Čekala ih je na trijemu, cigareta joj je odavno već ponestalo i počelo ju je zebsti u rukama i ispod koljena, nije bila topla noć, ali nije sad bilo mjesta zebnji i tresavicama, glas će joj morat biti miran i čvrst kao onaj visoki visoki bor na kraju ulice koji se nikad nije savijao, ni na vjetru ni pod ledom, čak ni kada je bandera pala na njega i polovicu korijenja izvukla iz zemlje.

”Kira?” upitao je crni bradati.

Kimnula je i krenula prema njima. Što manje otpora, što manje priče, treba čuvati snagu. Šutke su krenuli prema samostanu. Službena je procedura nalagala da se svakog ispitanika (tako su ih zvali) obavijesti o razlozima ispitivanja, ali i Kira je znala i oni su znali da zna zašto su došli. Do samostana ima možda deset minuta hoda, ako trčiš za crvendaćima onda pet, ali Kiri se sad činilo da su došli čim su skrenuli iza ugla. Nije ni englesku verziju stigla ponoviti u glavi, a kamoli latinsku. Uveli su je u malu sobu puni kat ispod samostana. Zvučna izolacija je ključna, pomislila je Kira, ali se iskreno poveselila kada je kroz rešetke na sjevernom zidu ugledala mjesečinu. Ovo će toliko olakšati stvari.

”Imate do zore pripremiti iskaz”, promrmljao je bradati kroz brk, ”dobro razmislite kakav će biti”.

Zatvorili su vrata, ista onakva hrastova kakva ima na ulazu u Sobičak, i dvaput zaključali. Kira je čekala da utihnu koraci po stepenicama, zatim je izvukla zavežljaj, skinula haljinu i sjela u kut sobe, ravno ispod mjeseca. Crni prah u zeleni (nikako obrnuto, rekla bi baka, uvijek tama ide u svijetlo), pa sve to u latice, prosuti po kamenom podu, skinuti potom s pera dlačice dok ne ostane samo hrskavica, triput u smjeru obrnutom od kazaljke na satu ali paziti da se dobro promiješa, nacrtati u tome kažiprstom mjesec pa zvijezdu sedmokraku (pitala je baku zašto baš sedam ali to ni baka nije znala a bilo je zaista malo stvari koje baka nije znala) pa sjesti u to, točno na sredinu, kamen je bilo leden na dodir ali glas ne smije drhtati Kira, ne sad, ti i tvoja glupa zimogrožljivost, i onda riječi, nikakav latinski, nije ovo ni vrijeme ni mjesto za latinski show and tell; triput u istom tonu, ne diži glas Kira, i pazi na naglasak i ritam sticks and stones may break my bones so bones will be no more i jednom i dvaput i triput, kod trećeg puta joj se već gadno počelo vrtjeti u glavi ali uspjela je, i sada samo treba čekati. Prenula se kad je već nebo postalo indigo, još malo će zora, nema puno vremena. Vitka kao jegulja, pričala joj je baka i vidje sad Kira da je baka bila u pravu, mada joj nikad nije u potpunosti vjerovala da se može biti baš kao jegulja. Okomito uza zid, klizila je preko grubih kamenih ploča, oštar kamen ostavit će tragove na trbuhu, to sigurno, ali brže će se popeti, do željezne rešetke, kroz rešetku kao da je od maslaca, na ulicu, bešumno uz rubove kuća, klizila je i uvijala se oko uglova, pa kroz gustu travu, kako je hladna, ledena rosa noću, znači još uvijek je zimogrozna, do vodomlina i potoka i u potok duboko, sve do dna, voda je bila mutna i gusta ali mulj je bio mekan, i topliji od rose i kamena i trave, kako može disati pod vodom, pitala se, ali to ju je ustvari najmanje zanimalo, počelo ju je, boljeti na mjestu gdje bi trebalo biti lijevo rame, kosti bole kada rastu, upozorila ju je baka, ima još sat-dva dok ne postane preteška na mulj, al do tada će biti daleko daleko, tko zna kuda vodi potok, možda u rijeku, ili čak u more, nije more tako daleko. Ako dođe do mora lako je, na prvi brod, dobrih kuhara uvijek fali, pa negdje gdje je toplo i sunce i gdje nema ledene rose i crvendaća i vodomlina. Ali prvo treba doći do mora jer dani se i sunce je počelo grijati vodu i da mi je sad vidjeti izraz lica onog bradatog, iskesila se, i kukuljičavog, da mi ih je vidjeti kako zazivaju onog gore.

Sedmero muškaraca spustilo se u zoru u podrum samostana. Vrijeme je. Bradati je koračao naprijed, s velikim željeznim ključem oko vrata. Jedan okret, drugi okret i teška hrastova vrata zaškripila su bolno i pustila miris užeglog ulja. Na podu tamnice ležala je plava haljina, lanena krpica i hrpica crnih zagorjelih kostiju. Sedam krikova, pa sedam nijemih uzdaha i sedam pari izbečenih očiju.

”Znači ipak je bila vještica”, bradati je promrmljao, ”i mislio sam da će je mjesec spržiti. Ili sunce. Nešto od toga dvoje zasigurno. Uzmite kosti i zakopajte ih s ostalima”, rekao je jednom od petorice u crnom, ”a vi ostali imate slobodno jutro, i zahvalite svevišnjem na tom daru i što se pobrinuo za nju umjesto nas”.

Žustro se okrenuo na peti i krenuo uz stepenice. Možda još stigne na doručak, nije od sinoć ništa jeo a već je zora, a danas časne peku kobasice s jajima, i palačinke, i svratit će usput do pivskog podruma po pintu trapista, treba propovijed do podneva napisati a kakva li je bila noć.

 

Vlatka Planina

Fotografija: https://www.see.me/profile/thecuriositist/post/3616174?tab=image

 

Advertisements