Odsutni pogledi u krcatim gradskim tramvajima imaju svoju težinu, nemilosrdno i nepogrešivo otkrivaju poražene na bojnom polju grada, a poraženi su gotovo svi. Njihove su ruke hladne, držači pametnih malih predmeta koji sjajem plavičastih zaslona hipnotiziraju krvave oči svojih vlasnika. Svedeni na mehanizam, na ponavljanje istih pokreta, iščekivanje zvuka otvaranja vrata i užurbano prelaženje ceste. Beskonačna utrka bijesnih životinja, pljuvanje na našu ljudskost i međusobno proždiranje u želji za pobjedom. Pokažite mi čovjeka na tom tronu zablude, pogledajte ga u oči i recite mi, ima li na njegovu licu traga sreći? Mi, bezimeni vojnici, stopljeni u sivoj masi tijela koja poput brodolomaca pluta ulicama, potpuni smo stranci prepušteni sebi samima i izlikama koje svakodnevno pronalazimo. Najteže je početi živjeti, najteže je pokrenuti se. Pokreni se, konju, pokreni.

Jebeni klimavi krevet, lokva bijede i samosažaljenja, ležim istrunuo kao kora naranče isprana prljavim jesenskim kišama. Ovih dana često preispitujem svoje odluke, važem greške i kategoriziram ih po količini gluposti koju sadrže. Prošlošću se opterećuju samo budale, reče mi jednom prijatelj, ali što napraviti kad je prošlost sve što imaš, nije mi rekao. Sve se činilo jednostavnije, pili smo jeftino vino, razbili poneki prozor, pokušavali nešto pojebati. Tipični klinci, ali opet različiti, obogaćeni onom vrstom ožiljaka koji se ne vide na koži. Ožiljci su još tu, trajno urezani, ljubomorno čuvaju svoje mjesto. Samo…gdje ste vi koji ste nekad bili sve a sad ste ništa, osjećate li se otuđeno? Tražite li me u licima stranaca kao što ja tražim vas? Griju li vas u hladnim noćima tijela vaših ljubavnica ili izgarate od žudnje poput mene?

Zvoni mobitel, otac je. – Da, u sobi sam. Dobro sam,a ti, mama? Ništa, evo ust’o pa ću na doručak. Aha, aha. …NEUGODNA TIŠINA…ok, ajde, pozdravi i ti njih, bok. – Tako to uglavnom ide. Daljine među nama nepremostive su, različitosti nepomirljive, ipak, on inzistira na ovoj maloj predstavi i održavanju privida nekog otac-sin odnosa. Vječna simulacija bliskosti, sve je samo maska, a mi, moderni Sizifi, kotrljamo kamen naših pretvaranja do samog kraja.

Scena je nepromijenjena, prašnjava, bezoblična soba koju tek povremeno netko posjeti, najčešće zabunom. Tišina je intenzivna, raspoloženje melankolično s povremenim patetičnim idejama o nekom ljepšem svijetu, a nespokoj; dominantan je, sveprožimajući. Taj me nemir ne napušta, ponekad se samo sakrije, dopusti mi da predahnem a onda…kad zatvorim oči, opet je tu… i ne odlazi. Znam da se dijelovi mene nikad neće ujediniti, moji Nilovi teku u suprotnim smjerovima pa im dopuštam da me trgaju, komadić po komadić. S jedne strane vuče mladost, iskonska želja za životom i uzbuđenjima, na drugoj čvrsto stoje hladna promišljenost i duboko ukorijenjeni skepticizam.

Noćni izlasci tako su prokleto monotoni, sve se ponavlja, isti dosadni ljudi međusobno se proždiru pogledima, gotovo nikad ništa ne poduzimaju, čekaju, osuđuju jedni druge pa se nesigurnim koracima vraćaju kućama nezadovoljni, obilježeni propalim namjerama. Mrzim onaj dan poslije izlaska, onu grižnju savjesti, vegetiranje i proklinjanje svega živog i neživog. Mrzim rigotinu po tenisicama i mrlje po odjeći. Mrzim i onu curu koja me gledala cijelu večer, direktno i invokativno, očekujući da nešto poduzmem oko naše eventualne romanse. Na kraju krajeva, mrzim samog sebe, tako nedodirljivog i ponosnog, tako ravnodušnog oko njezinog međunožja i mogućnosti da prodrem u te dubine . Zapravo, ništa mi više nije jasno, izvorna motivacija izblijedjela je, volja omekšala poput prekuhane tjestenine. Ne osjećam ono prvotno zadovoljstvo svojim dolaskom ovdje. Grad ima načine da te slomi, poput hrđe uvuče se u tvoje pukotine i proširi se dalje, dok te ne preuzme u potpunosti.

Netko je na vratima. Oblačim staru majicu Stonesa i odlazim do vrata. Dvostruki okret ključa .

Izgledaš ko govno. – prvo je što mi je rekao.

Nisam te pitao za mišljenje, ali hvala, trudim se.

Nema na čemu, stvarno to mislim – Danijel nastavi kroz smijeh – stan ti izgleda kao samica, jebote. Daj malo svijetla.

Razmaknem zastore i širom otvorim prozor. Jednostavno se ne želim natezati s njim.

Jesi trpo šta ovih dana?

To je sve o čemu pričaš – već poprilično živčan uzvratim.

I bijelo, to si zaboravio…jebačina i bijelo, ne može bolje – nasmije se na onaj svoj debilski način – Trebao bi s vremena na vrijeme probati, možda ti se svidi.

Daj odjebi, ne trebaju mi tvoja sranja. Zašto si uopće došao ovako rano? Čovjek bi pomislio da ćeš bit’ umoran od silne jebačine.

Došo sam vidit jesi živ. Toliko si pričao o Zagrebu…sad si tu i opet si nepodnošljiva pička. Šta ti ‘oćeš više?

Ne znam. Gadi mi se sve.

Kad smo već kod toga – uzvrati Danijel – prošli vikend poslije pijanske imao sam takav zadah, čovječe, nešto odvratno. Pomislio bi da se preko noći ofucana kvartovska mačka uvukla u stan i okotila u mojim ustima.

Ti si kreten.

A ti trebaš malo doć’ k sebi. Sjedni s nekim na pivo, nađi kakvu malu.

Nisam upoznao neku pristojnu “malu” od svojih ministrantskih dana, ako i upoznam neku, ona je član katoličke mladeži, a te vjernice nisu baš maestralne ljubavnice kao u pornićima, što god ljudi rekli.

Ajde, ajde, nać’ će braco neku kurvu za tebe, i to već večeras, obećavam.

Tko kaže da idem negdje?

Mogu ja umjesto toga nazvat starce i reć’ da si depresivan, ti odluči.

Ne bi ti to prošlo, znaš da stari ne priznaje depresiju, moderne izmišljotine, reko bi on.

Pojedi nešto, izađi malo na sunce, gej vampiri stvar su prošlosti – reče Danijel, namigne mi samodopadno i nestane iza masivnih drvenih vrata.

Ljudi ne vjeruju kad čuju da smo braća, nisam mu nimalo nalik. On zna što želi i uzima to nevjerojatnom lakoćom; lomi prepreke, izruguje im se, čak i njegov hod poručuje: Jebi se živote, ne možeš mi ništa! A ja? Tamna crta pesimizma uništava me, moj je vjerni suputnik i najveći teret, uvijek spreman pritisnuti prema dolje kad je teško. Nepotrebne analize i traženje problema postali su kao ovisnost, neprestano se vraćam po još. Trebam pregled glave, imam neki tumor sigurno, blokira mi centar za sreću ili nešto, gled’o sam ja Housea…

Ustajem i odlazim do kupaone, hladna voda ponekad umiri nervozno tijelo. Oči su mi umorne, ne pristaju ovom mladom, poprilično ispijenom, ali ipak mladom licu. Danijel je bio u pravu, izgledam kao gej vampir.

Nabacim neku odjeću i izlazim van. Toplo je, mogao bih prošetati do trga, možda pregledati štandove zagrebačke intelektualne sirotinje. Vrlo se lako može dogoditi da nađem nekog Dostojevskog za dvadeseticu. A mogo bi umjesto toga negdje popit pivo, ionako me te nesretne knjige uvijek raspizde.

Jednu za drugom, ostavljam ulice pod svojim cipelama i shvaćam da mi šetnja godi, tmurno raspoloženje kao da s vremenom hlapi, poput kole gubi svoj intenzitet, i zato neumorno šetam dok osjećaj traje. Privlače me sitnice, bubnjari na Jelačiću, grupa napušenih brazilskih turista. S njima je i neka cura, brineta laganog koraka, utjelovljenje božice seksualnosti. Valjda sam provrtio sve moguće scenarije koji bi doveli do izmjene naših tjelesnih tekućina, pa nakon desetak minuta gledanja te nadnaravne pozadine, erekcija lagano splašnjava i nastavljam dalje obogaćen tim prizorom estetskog savršenstva. Oblaci mi nisu naklonjeni, sve više poprimaju boju pepela i prijeteći se nadvijaju nad gradom uz pratnju prigušenih gromova u daljini. Trebao bi’ se negdje skloniti, jer ako opet pokisnem bojim se da će tijelo popustiti, da ću se razboljeti i ostati prikovan za krevet – a to sad ne bi izdržao.

Približavam se glavnom kolodvoru, gledam ponosnog Tomislava i pitam se, što bi on rekao na sve ovo što se događa pod njegovim nogama; kako bi to bilo gledati kroz te mrke srednjovjekovne, kraljevskom mudrošću oplemenjene oči. Sektaši u zanosu pjevaju i plešu, trude se približiti svoj životni odabir nama koji nismo spoznali pravu istinu, tog pravog boga. Pojedinci među njima dijele proizvode svoje kuhinje, nisam osobito gladan pa odmahnem glavom kad me ponude. Sve nas koji smo odvojili trenutak svojih dragocjenih života i pogledali te ljude, iz znatiželje, dosade ili potrebe za alternativom, pokušava rastjerati starica borama izrovanog lica, prekaljeni lešinar zagrebačkih ulica i simbol gradskih tržnica. Proklinje one besposlene građane koji se zaustave i probaju tu sotonsku deliciju. Čini se da Hare Krišna poznaju umijeće kuhanja jer degustatori zadovoljno klimaju glavama.

Svi ćete vi ravno u pakao, đavo vas odnio. – neumorno se dere starica.

Glazbenu podršku pruža joj stariji gospodin s gitarom, muž pretpostavljam. Mirnim prstima poprilično vješto pogađa žice, a njegov hrapavi glas cijelom prizoru daje dodatni ugođaj. Sve zajedno priliči karnevalu a ne centru jedne relativno konzervativne države. Djedica mi ne izgleda tako ukrućeno, bezobrazno je ležeran i čini se da uživa u prilici da pokaže što zna, a još će i usrećiti staru gospođu. Ugodno s korisnim, ne?

Dolazi mi tramvaj i ulazim unutra. Nekoliko kapljica što sam osjetio vani nisu dostojno najavile pljusak koji je uslijedio. Kiša je natopila prašnjavi beton u nekoliko trenutaka, uhvativši sektaše nespremnima. Nisu znali u kojem bi smjeru trebali krenuti pa su se nekoliko trenutaka sudarali jedni s drugima, a košara s hranom završila je na podu. Starica ju je valjda namjeravala šutirati, ali brzo se predomislila pa je slavodobitno raširila ruke i pogledala prema nebu, a zatim brzo pobjegla kod mužića u zaklon tramvajske stanice. Slavila je veliku pobjedu, Bog je udario na nevjernike. Glasno sam se nasmijao i zauzeo toplo sjedalo dotrajale šestice. Cijelom vožnjom stihovi Hare Krišna, Hare Krišna, Krišna Krišna, Hare Hare  ponavljali su se u mojoj truloj glavi. Ta me misao nakratko zaokuplja; otac bi popizdio kad bi’ se pridružio sekti; jebo bi mi sto Isusa  krvavih, proklinjući dan kad sam se rodio, sve to naravno, na uzvišeni, katolički način. Daleko od toga da razmišljam o članstvu u sekti, ali u ovom razdoblju mog života njegovo neodobravanje počinje biti glavna motivacija mojih djelovanja.

Progonjen ne znam kakvim silama, završio sam u Avenue Mall-u. Ovdje je novac religija, kult i božanstvo. A gdje više nije? Kupujmo, proždirimo, posjedujmo, što više to bolje. Poput čuvenih Orwellovih iz 1984.-e, konzumerizam bi trebao imati svoje slogane, nešto tipa: „potrošnja je štednja, posjedovanje je sloboda, skuplje je jeftinije.“ Samo za nas mrave što se slijevamo u kolonama i kupujemo stvari koje ne trebamo novcem kojeg nemamo. Privremena posudba sreće, jer, samo trenutak dobivamo, ništa više. Tražim li ovdje nešto posebno, nekog posebnog? Novog prijatelja koji me neće gnjaviti? – pjevao je Morrison u nekim jednostavnijim vremenima.

Kakvo gubljenje vremena, uporno odgurujem prijatelje, druženja i pozive na kavu, a onda se nalazim u otužnim situacijama gdje hodam po trgovačkim centrima poput lutalice koji se sklanja s kiše. Ponekad kao da se namjerno kažnjavam. Stari krvnici zaodjeveni novim ruhom strpljivo čekaju pred pragom očekujući da popustim, da im otvorim vrata svoje nesreće. Ne želim, nije mi potrebna bol, taj pritisak kad cijelo tijelo protrne, buka ne prestaje a misli divljaju žestinom uragana i ne čuješ ništa osim krikova u sebi. Ne želim se isključivati od svijeta, više se ne želim kažnjavati. Bacite mi uže, izvucite me van, bilo tko.

U stanu je pomalo hladno, najradije bih se uvukao među pokrivače i tamo dočekao jutro, ali znam da mi Danijel neće dati mira. Odlučio ja da mi treba prosvjetljenje, a moje slabašna pobuna nije ni okrznula fitilj njegove nepokolebljivosti. Samo ću malo odspavati, ma zapravo, samo ću zatvoriti oči na trenutak, tek toliko da dođem sebi…

Četiri sata kasnije budi me poznata melodija mobitela a moćni rif koji sam nekoć obožavao, sad je trn u oku. Trn u uhu, bolje rečeno. Jedan dobronamjerni savjet; nemojte stavljati pjesme koje volite za melodiju poziva ili još gore, alarma, jer naposljetku, sve što ostane od njih sjećanja su na loše vijesti, na razgovore koje ste željeli izbjeći i na jutra koja ste namjeravali prespavati a niste. In The End, kultnu stvar Linkin Parka, benda koji su tamo početkom milenija slušali svi, od cajkaroša do metalaca, nepovratno sam uništio nesretnom odlukom da je koristim kao melodiju alarma negdje krajem osnovne škole. Sad kad je čujem negdje, katapultira me ravno u prvu klupu kod profesorice Jurkić, žene koja je od matematičkih operacija voljela više samo dr. Tuđmana, čiju je sliku nosila u zlatnom medaljonu oko vrata, da uvijek bude blizu srca. Ako postoje energetski vampiri, ona je oličenje fenomena, i glavni razlog zašto ponekad osjećam blagu mučninu srijedom ujutro.

Prvih nekoliko trenutaka ne znam tko sam, gdje sam ni koji je dan, ignoriram mobitel misleći da je jutro. A onda vidim da nije. Danijel je zvao već pet puta, brzo mu natipkam “Stižem za pola sata” i trčim prema kupaoni, opterećen potrebom da isperem današnji dan sa sebe. Neće biti vremena za standardno ritualno čišćenje, kako to volim nazvati.

Dugo tuširanje moje je grešno zadovoljstvo, ne samo zbog sretnih završetaka kojih, vjerujte mi, ne nedostaje. Smatram to nekakvom oazom, krajnje intimnim utočištem gdje se kao erupcijom oslobađaju sve one želje za koje se pravim da ne postoje. Lažem, uporno lažem da ne želim ništa, da ne trebam Onu posebnu, idealan posao i stan, da nisam rob plitkim malograđanskim strastima i da je sve to ispod mene. I sudim vam, štoviše, prezirem vas zbog vašeg materijalizma, samo zato što ga ne skrivate. Svi mi lažemo, ponajviše sebi samima, i dok vani živimo naše laži, ovdje su prozirne, krinke padaju i zajedno s mrtvim stanicama kože slijevaju se niz odvod.

Nepunih pet minuta poslije već sam spreman i trčim niz stube u ono što bi trebala bit najuzbudljivija noć mog zagrebačkog života. Osjećam da mi je kosa još mokra pa želim što prije uskočiti u bilo kakvo prijevozno sredstvo. Bus s druge strane ceste dominira svojom glomaznošću, nemoguće je ne vidjeti ga. Pretrčavam kroz crveno da mi ne pobjegne, jedan od rizika koje svakodnevno poduzimamo, riskirajući sve zbog ničega, a koliko je trenutaka u života zbilja vrijedno prolaska kroz kišu jurećih automobila? Opet ta iritantna zvonjava u desnom džepu moje jakne, no ovaj puta prigušuje ju intenzivnija sila. Zvuk udarca, taj tupi, sablazni zvuk prvo je što sam primijetio. Nije bilo nikakvog predosjećaja, šestog čula koje bi me upozorilo, na neki način pripremilo. Onda je nastupila bol, silovita, ali kratkotrajna, nedostojna tog sablasnog zvuka, zvuka koji prekida tišinu nedjeljnih popodneva, ostavlja majke bez sinova i djecu bez kućnih ljubimaca. Svijet je toliko veći, toliko impresivniji iz ove perspektive, siluete nagnute nad mojim bićem djeluju poput titana. Lica su im zacijelo zgrožena mojom jadnom pojavom i bijednim drhtajima ovih ruku. Pokušavaju mi nešto reći, osjetim da se silno trude, ali ne razumijem ih, njihove riječi podsjećaju na pištanje pare iz kafe aparata, na radio statiku. Krv je toplija nego sam mislio, na mjestu izvora osjetim blago pulsiranje, suptilni bubanj. Zar to meki blues svira meni u čast? Iz desnog džepa krvlju zaprljane jakne još uvijek dopire melodija. A onda prestaje.

 

Dino Staničić

Fotografija: Valentina Bunić