Zaposlio sam se krajem travnja u nekoj firmi koja je proizvodila svijeće. Bio je četvrtak, dan prije praznika rada. Dobio sam novce za taj tjedan i dodatno za prijevoz za naredni mjesec. Nisam namjeravao ganjati karijeru lijevajući vosak u kalupe, plan je bio izdržati barem mjesec dana. Nisam niti želio taj posao, ali morao sam platiti režije.

Taj dan sve mi se nakupilo. Dizanje u pet sati, putovanje do posla, crnčenje cijeli dan i povratak doma. Mrtav umoran, bio sam sposoban samo iskapiti pivu i srušiti se u krevet. Bez novaca, bez volje, bez budućnosti. Uza sve to, pročitao sam prije par dana Hankovu biografiju, što me je toliko potreslo da sam ionako cijeli tjedan bio nadrkan. Zašto ljudi imaju potrebu popljuvati nekoga? Da bi se uzdigli? Gledao sam omiljenog pisca u drugčijem svjetlu i razmišljao o svom životu. Ma, jebiga! Što zna to piskaralo!? Lako je napisati biografiju o mrtvom čovjeku. Zašto ne pustiš da njegove riječi govore o njemu? Koji kurac se petljaš u nečiji život!? Jedino rješenje bilo je dokopati se još Hankovih priča i pjesama i sve to dobro zaliti viskijem kako bih isprao gorak okus njegove „biografije“.

Uzeo sam novce koje sam zaradio za tjedan dana na poslu i te dodatne novce za prijevoz i kupio viski, pivu i nekoliko Hankovih knjiga. Sutra je petak, neradni dan, praznik rada, pa zašto ga ne proslaviti? Odlučio sam dati otkaz. Još bolje, nestati. Pokupio sam pare i zaboravio na svijeće.

Imao sam novce, imao sam cugu, imao sam knjige. To je bilo to! Jack-pot, dobitak na lotu, smisao života. Nitko mi nije trebao da bi bio zadovoljan. Nisam imao potrebu podijeliti to sa nekim i upravo to, taj osjećaj zadovoljstva samim sobom bio je bolji od seksa. Kad znaš da ti nitko drugi ne treba. Kad ne trebaš potvrdu od drugih da se dobro osjećaš. Kad nemaš potrebu glumiti debila i vikati na sav glas:

–         Gledajte kako je meni super! –

–         Gledajte kako sam ja super! –

Upravo to je bio smisao života. Osjećaj je bio bolji od svršavanja po sisatim studenticama. Samo sebi sam odgovarao, a sebe sam mogao sjebati u svakom trenutku i bez da me netko maltretira. Zaboravio sam na biografiju, Hank je bio Bog. Bio sam glup što sam imalo sumnjao u njega. Piva je tekla, Hankove rečenice su se nizale. Psalmi, evanđelja, cijela Biblija po Hanku. To je bio čovjek! Svoj do kraja. Bez uljepšavanja i prostituiranja sebe. Kad je dobivao batine, pobijeđivao je. Mase su bile protiv njega i zato je pobijeđivao. Mase protiv individualca! Padali su pred njim, bojali su se jednog čovjeka! Rafali iz njegove pisaće mašine rušili su vlade, careve, cijele kontinente. Bez glumatanja, samo je bio svoj. Takav udarac masi bio je prevelik. Bio sam u euforiji. Držao sam Boga za jaja, smisao života bio mi je u rukama  i onda je zazvonio telefon! Jebiga. Srušio sam punu čašu viskija dok sam pokušavao doći do mobitela.

–         Bok, Iva je. –

–         Bok Iva. –

–         Ideš na koncert danas? –

–         Ne. –

–         Zašto? Pa svi idu. –

–         Imam neke druge planove. –

–        Pa, jesi doma? Anja i ja bi navratile do tebe. Mladen je rekao da ćeš sigurno ići, mislim da će i on doći do tebe. –

–         Doma sam, ali ne mislim na koncert. –

–         Možemo navratiti? –

–         Naravno. –

Završio sam razgovor. Opet na zemlji, trenutak je prošao. Ekipa dolazi. Namjeravao sam se zaključati, odvrnuti muziku i piti, ali sam već navikao da stvari obično idu kontra mojih planova.

Imao sam rupu u centru grada. Neki seronja nazvao je to stanom u suterenu. Nisam vidio svjetlost dana. Nisam znao kad je noć. Vlaga je izbijala iz zidova. Cijela soba smrdjela je na jeftino vino. U jednom trenutku prestao sam mariti. Nije me smetalo, ionako sam samo sjedio, slušao muziku i pio. Jedina prednost te rupe od stana bila je što je bio u centru grada. Imao sam dane otvorenih vrata cijelo vrijeme što se tiče ekipe sa kojom sam se družio. Navraćali bi poslijepodne, uglavnom predvečer. Vino, piva, rakija, bili su ulaznica. Nisam ih nikada zvao, ali ih nisam niti odbijao.

Ništa nije imalo smisla. Prošlost, sadašnjost, budućnost. Jedno sam već izgubio, drugo nije niti došlo, a sadašnjost mi je stalno izmicala. Ništa nije imalo smisla. Biti trijezan, bio je gubitak vremena. U mislima sam uvijek bio u prošlosti ili budućnosti. Nikada u trenutku, nikada u sadašnjosti. Pio sam da bi usporio misli. Pokušavao sam uhvatiti trenutak.

Pet, šest ili više ljudi mogao sam podnijeti. Smijeh, zabava i nevezani razgovori, tu sam sjao. Biti nasamo sa nekim od njih, s većinom ljudi uopće, bilo je užasavajuće. Mrzio sam isprazne razgovore. Ubijala me je napetost u trenucima tišine dok smišljaš što da kažeš. Pratiti njihov zatupljujući tijek misli. Beskonačne tračnice sa kojih nije bilo skretanja. Predvidljivo, dosadno, užasno. Nisam imao dovoljno alkohola da to preživim. Uistinu je malo ljudi s kojima možeš šutjeti. Ništa ne govoriti i dobro se osjećati.

Što sam više izbjegavao ljude, više sam imao vremena za sebe. Volio sam biti sam. Boriti se s mislima i samim sobom. Nisam želio biti ispušni ventil hrpi kretena. Nije me zanimalo što mi imaju za reći. Nisam želio slušati kako ogovaraju jedni druge. Nisam uživao u tuđim uspjesima niti me je pogađao tuđi poraz. Bio sam alergičan na savjete i nisam trpio kritike. Bio sam sjebani pijani gad i uživao sam jer je to bio moj odabir.

Biti trijezan u svijetu koji je mučio djecu i životinje, u svijetu ratova i idiotskih religija. U svijetu laži i prijevara, punom samodopadnih manijaka spremnih na sva moguća sranja kako bi dokazali da nisu samo dio mase, da su individualci, a ne iskompleksirani likovi bolesni od nedostatka pažnje, sve to, bilo je dovoljno da poželim utopiti se u alkoholu. Biti pijan značilo je isključiti se, imati vremena za sebe, za život. Usporiti i razmišljati. Hodao sam po rubu i bio sam svjestan toga. Zvono na ulaznim vratima prekinulo je tijek misli, ali ne i depresiju u koju sam upao. Fil je stajao na vratima sa bocom vina.

–         Ej, frende. Jesi za vino? –

–         Naravno. – popio sam pola boce viskija ali sam mislio kako ću radije prijeći na vino nego dijeliti viski.

–         Ideš ti na koncert? –

–         Nemam namjeru. –

–        Navodno će Iva i Anja navratiti, nemaš ništa protiv da ih pričekam tu? –

–         Nemam, upadaj. –

Nedugo je zatim i Mladen došao s Emom i nekom frendicom koju nisam znao. Donijeli su pivo pa sam i njih pustio. Petljao sam oko kompa i muzike u sobi dok su se oni zbavljali u kuhinji. Iva i Anja stigle su nakon njih. S Ivom sam nešto imao, uglavnom platonski, davno prije, dok mi Anja nije uletila jedan dan i rekla da je zaljubljena u mene. Kao i obično, nisam mislio da ijedna cura može pasti na mene pa sam i tu nešto zasrao i ostao bez obje. Oko 10 sati, bio sam pijan kao letva, Mladen je navaljivao da krenu na koncert. Nadao sam se da će ubrzo svi otići. Galamili smo i smijali se u kuhinji kad me je Iva pozvala na stranu. Gledali smo se u oči, bez riječi. Približila je usne mojima, poljubili smo se.

–         Ideš na koncert? –

–         Ne. –

–         Svaki put zajebeš. –

–         Svaki put. –

Ništa nije imalo smisla. Svijet nije imao smisla. Otići na koncert samo da bi rekao da sam bio na koncertu? Družiti se sa nekim samo iz razloga da ne bi bio sam? Biti trijezan, ukalupljen i živjeti poput mase koja čeka na svoj red za umiranje? Zar nitko ne razumije u čemu je poanta?

Marijan Falica

Fotografija: Natalija Mihovilić