“Sunaca tisuću oslijepiti me mogu

No, u srcu mom, tuge nema

Jer u masama prizemljenim, tu oko mene

Jednog, samo mog, s krilima imam”

 

 

Sarajevo, 8. decembar

Državna vlada je u ranim jutarnjim satima konačno završila maratonsku sjednicu održanu u tajnosti. Prvi je iz sale za sastanke užurbanim korakom izašao ministar sigurnosti, poznat javnosti po crnom povezu preko oka i svojoj impozantnoj pojavi bivšeg boksera poluteške kategorije, zbog čega je od medija naklonjenih opoziciji dobio nadimak “pirat sa steroida”.

Dok je hodao mračnim hodnicima prema svojoj kancelariji, izvadio je iz džepa smart-phone i okrenuo drugi memorisani broj, onaj od direktora policije. Direktor se nalazio u zgradi ministarstva i čekao je ministrov poziv u stanju pripravnosti.

Naredba je bila kratka i jasna.

“Jeste izvršili opkoljavanje?”

“Da, gospodine ministre.”

“Idemo sa ‘kresanjem krila’, iz ovih stopa. Pofatajte gamad, živu ili mrtvu, zaboli me sad šta kažu Ameri. Sretno”.

 

*      *      *

Na putu ka naselju na planinskim obroncima iznad grada, bradati vozač praznog gradskog kombija izbaci opušak vani na smrznutu cestu i brzo zatvori prozor. Dok se na strmom i klizavom putu, sa mjenjačem u drugoj, probijao kroz jutarnju maglu, primijetio je kako iz suprotnog pravca nedostaje nešto što je do tada viđao svakog jutra. Na posljednjem zavoju prije ulaska u naselje nije bilo đaka-pješaka, kojima je uvijek morao trubiti da se sklone sa ceste.

Zbunjeno pogleda na sat i shvati da nije uranio, kako mu se isprva učinilo zato što je cesta bila pusta. Kasnio je čitavih petnaest minuta, pa nagazi na gas da makar malo nadoknadi vrijeme i izbjegne pritužbe putnika koji su ga čekali u naselju.

No, tog jutra ne stiže do naselja, jer mu iza okuke prepriječi put policijska barikada obavijena bodljikavom žicom.

 

*      *      *

Vozač naglo zakoči, uz užasavajuću škripu dotrajalih guma, na manje od metar od visoke željezne šipke što mu zamalo probi vjetrobransko staklo.

Tu, međutim, njegovim nevoljama nije bio kraj. Morao je odmah povući ručnu, kako bi zaustavio kombi koji je krenuo klizati natrag prema serpentini. Istog trenutka kada je vozilo javnog prevoza konačno stalo, iz šume pored puta istrčaše dva maskirana specijalca u crnim uniformama i stadoše ispred vozila sa uperenim kalašnjikovima.

Uplašeni vozač podiže ruke visoko iznad glave, nakon čega mu jedan od policajaca sa svojom dugom cijevi pokaza prema prednjim vratima od kombija. Bradonja pritisnu dugme kojim se vrata otvoriše uz šištanje šarki, a u kombi najednom upadoše druga dvojica specijalaca i izvukoše ga vani.

“Šta vam je, ljudi? Šta se dešava?”, panično je vikao vozač dok se po naredbi spuštao na zemlju. Bio je primoran leći na stomak, položivši glavu u smrznuto blato pored ceste.

Policajci nisu dali nikakvo objašnjenje dok su ga pretresali. Prepipavši njegovu kožnu jaknu, momak u crnom što je ispod maske mljackao žvakaću gumu ga grubo okrenu i pronađe ličnu kartu u prednjem džepu njegovih pantalona, te preko radio-veze od baze zatraži provjeru identiteta. Kada je nakon par minuta gradsko saobraćajno preduzeće potvrdilo da čovjek pod tim imenom radi za njih, specijalci mu samo rekoše da ustane i smjesta se vrati u grad.

“Ljudi, razumijem ja da vi radite svoj pos’o”, reče im ozlojeđeni bradonja dok je uzimao svoju ličnu kartu, “al’ što vam je trebalo da me uvalite u blato k’o krmka? Vidi, matere ti, čak ste mi i džep poderali”!

“Dosta priče!”, viknu na vozača specijalac sa žvakom koji ga je prevrtao. “Jel’ ti ne vidiš da je ovdje vanredno stanje? Okreći taj kurčev kombi i mrš tamo odakle si doš’o!”

Vozač zaćuta, obrisa na brzinu uprljanu bradu i povijena repa utrča u vozilo. Dok je drhtavom rukom palio motor, opazio je još ljudi u fantomkama i crnim uniformama, naoružanih do zuba, kako se kreću u formaciji kroz šumu, kao i maskirane snajperiste na drveću, sa puškama okrenutim u pravcu naselja.

“Nešto se gadno sprema”, pomisli vozač jureći kombijem niz padinu. “Mora da ima veze s onim ludim bombašima”.

 

*      *      *

Za to vrijeme, na autobuskom stajalištu u naselju, promrzli putnici počeše psovati kada im priđoše uniformisani policajci sa šapkama na glavi i rekoše da jutros ne mogu ići na posao dolje u grad.

“Džaba čekate kombi, danas sigurno ne dolazi. Vratite se kućama i ne širite paniku. Ovo je samo rutinska provjera”.

Predstavnici reda i mira su zajedno sa specijalcima upali još u zoru, postavivši prethodno, uz pomoć i oružanih snaga, dvostruki obruč oko naselja. Patrole su išle od kuće do kuće i usput legitimisale svakoga s kim bi došle u kontakt. Zabrinutim ljudima su govorili kako će akcija kratko trajati, da nema opasnosti ni razloga za brigu, ali da ipak obavezno pripaze da djeca ne izlaze iz kuća.

Takođe su rekli, no uopšte nisu zvučali uvjerljivo, da njihov iznenadni dolazak nema nikakve veze sa racijom izvedenom jesenas u Brlozima, zabačenom seocetu s druge strane obronka.

Stanovnici su sa uznemirenošću gledali kako cestom prolaze nepregledne kolone uniformisanih ljudi, transportera i oklopnih kola. U tom se trenutku činilo da je u naselju trostruko više policajaca i vojske nego samih stanovnika. Na svakom koraku bile su postavljene barikade i kontrolni punktovi. Čak ni žene i starci nisu mogli proći bez pokazivanja ličnih dokumenata.

Ljudi su definitivno pomislili da nešto nije u redu kada su pored ceste opazili fotoreportera koji je na leđima svoje svijetloplave jakne imao ogromni znak V-medija, u crvenom krugu crveno slovo “V”, između čijih je krakova bila nacrtana jedva vidljiva Nika sa Samotrake — “Krilata pobjeda”, remek-djelo starogrčkog kiparstva. Ta novinarska grupacija bila je poznata po svojim najekskluzivnijim i najčešće pouzdanim “neimenovanim izvorima” u svim policijskim strukturama u državi, od ministarstava do istražnih timova, što su izvještačima V-medija znali dostaviti informacije o velikim policijskim akcijama i na dan prije njihovog početka!

Dok su zabrinute majke utjerivale djecu u kuću, ona su cičala od sreće zato što to jutro neće ići u školu. Njihova je graja, međutim, brzo zamrla kada su im policajci sa providnim šljemovima i štitovima zaprijetili da budu tihi, mašući ogromnim gumenim palicama.

Na drugom kraju naselja, specijalci upadoše u jedini granap u selu, koji je takođe služio kao kafana, te narediše svim prisutnim da napuste objekat i zatvore se u svoje domove. Jedan već pijani besposličar pođe se svađati, ali njegovi pajdaši ga uspješe odvući iz birtije prije nego ga jedan posebno nervozni policijski komandos ne mlatnu u stomak metalnim kundakom svoje automatske puške.

Kombinovane vojno-policijske snage isprazniše kafanu kako bi s leđa zaštitile glavninu svog ljudstva, koje se koncentrisalo na širokom proplanku iza objekta. A na suprotnom kraju proplanka, iza bukove šume, nalazila se mala usamljena brvnara.

 

Dado Staks

(Damir Omeragić, rođen 1971. godine u Sarajevu) bavi se pisanjem od 18. godine. Od 1995. godine kontinuirano radi kao prevodilay za međunarodne organizacije. Jedna kratka priča objabjavljena u Francuskoj. Zbirka kratkih priča ‘Crne ovce Solomonove’ objavljena 2004. godine kao samostalno izdanje.

Prvi dio trilogije možete kupiti na http://www.knjiga.ba/ognjena-godjina-anarhiste-gabrijela-m3386.html  ili  dadostaks.com

 

Oglasi