Verzija

i poslije nas
ostarjet će sve na starom kontinentu
i stajat će tako dok ne nestane i stareži i kontinenta
u razjapljenim ustima središta Zemlje

a okolo šumit će more, skrivati europeidu
za neke humanije i puno jednostavnije humanoide
koji će i plivati i letjeti nad morem
gdje će podrigivati i pljuckati potočiće duše i latice đurđica u čist zrak

a onda će utroba Zemlje kihnuti
i izbaciti drevne koske predaka i nehrđajuće predmete i veliki komad zemlje
i neki će da se tako izrazim čovjek naći nas
i našu ljubav stopljenu u dosta težak grumen neobrađena crvenog rubina skrivene ljeposti sluteći burnu povijest
dati ga nekom humanoidnom voždu koji će ga pokloniti ljubovci tako nalik, ali tako nalik tebi
kojoj će se po glavi vječito motati netko nalik meni
zakopat će ga u olistalu vrtu u zemljici gdje ćemo vječno živjeti

ili će nas iskihavati civilizacije koje ni tada ni ikad neće znati što bi s nama –
jesmo li samo neobičan grumen kojemu je da se divi
ili dar bogova kojima je slučajno nešto važno ispalo iz ruku
dok su prijeko sudili našoj braći po rođenju na majčici Zemlji,
također sklonima suditi sve što vuče ljubavi
velikoj i snažnoj
poput te koju ja osjećam vlastito i sasvim lično

 

*Poslušajte Tihanu kako čita ovu pjesmu*

 

Prizori

Kad sam se probudila
vidjela sam tebe
Pričinilo mi se da sam razaznala tvoje baršunaste kretnje
Bilo je to to; s malo tona
skamenjen ti u kutu

Kroz otvoren prozor
s prvim treptajima zore
mogla sam u valovima namirisati Trešnjevački plac u travnju, svibnju, lipnju…rujnu

Razmišljala sam kako dok ja razmišljam
drugi negdje drugdje vode ljubav

S tobom sa strane zamišljala sam nasmijana lica u Grofici Marici
hrabre ljude da podižu nasip za jednu razinu i novosadski kej

Razmišljala sam o putovanjima i kako ti je uvijek “muka na zavojima”

Mislila sam o ‘nekad’, nikako ‘sad’

Sjetila sam kako još uvijek u tvojim bojama bojim cvjetove
sve do ruba papira i tako te igrajući se volim

Učinilo mi se kako bih te u tom trenutku mogla suzama pozlatiti ili oživjeti
jer na svakoj si od tih razglednica

a još si sada tu, sasvim blizu meni

Razmišljala sam i da moram pjesmu napisati
prije no što me david ispreskače liturgijom i gregorijanom

Na kraju, šapnula sam, ne želiš li me vidjeti
odškrini nježno škripava vrata i iskradi se
ma zalupi ih ako treba –
samo ja ću čuti
ionako ću te i kasnije halucinirati

 

*Poslušajte Tihanu kako čita ovu pjesmu*

 

Tihana Ledić (pseudonim:tripica), rođena 1980. godine u Derventi. Završila studij kroatistike i južne slavistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radi u maloj izdavačkoj kući na rubu grada. Svoju poeziju čitala na radiju, objavljivala u Vijencu i Istarskoj Danici, a redovito sudjeluje u čitanju poezije na Pjesničkom maratonu u Sesvetama.

 

Fotografija: zoom in tight

Oglasi