Zgleda da svagde pomalo. Nisam sigurna kak točno kršćanstvo gleda na kloniranje. Odnosno, znam da je Crkva protiv epruveta, prčkanja po svetosti života, igranja boga i to sve, bez obzira na popularnost spomenute igre kojoj prvo mjesto more ugroziti eventualno Kendi Kraš Saga. Al kak gleda na kloniranje – magijom? Ili čim se već bog  bavi. Evo, na primjer: kolko je majki imal Isus? Na prvu mi ovak padaju na pamet Majka Božja Bistrička, Lourdska, Međugorska, Oroslavska. Sve to svojatanje – moje, moje, M-O-J-E – meni ne zvuči preveč vrlo, u duhu vjere jel.
A morebit da su ljudi samo zbunjeni oko toga kome pripada koji svetac jer ko opće more dešifrirati kaj je pisac htio reći kad imate situacije ko što su ‘kateheza slobode savjesti’ ili ‘savana u visini’.

KAJ?

KAAAJ?

Jel to znači da je ‘nebo’ u Africi? Il da je hologramska verzija Afrike? A na nebu ‘neba’ galopiraju gazele? Ček, nije bila savana. Hosana. Ho-sa-na. Kajgod, i dalje mi nema preveč smisla. A dajem lijevi bubreg i tri nožna prsta da možda jedna od hiljadu baba koje to recitiraju svaki nedjelju zna kaj to znači.

Nije da je neke drugačije dok čovek čita bilokakvu vrstu teorije. Tak sam se ja na komparatistici švicala jedno triput tjedno kroz četiri godine: sve te višesložne riječi, te predmnijevam ovo, te metafizika ono. Pričaj hrvatski pa da te cijeli svijet razme. Ak more jednostavno, kog vraga cifraš. Točno si mogu zamisliti nekog snobovskog šupka koji to piše pa si misli ‘A ovdje ćemo ubaciti… jednu četverosložnu riječ latinskog podrijetla koja je posljednji put upotrijebljena u pismu Gundulića općinskom sudu Dubrovačke Republike…, čisto da malo začinimo’ i onda se hihoće iznad toga ko lasica koja pati od epilepsije sve dok mu čaj od kamilice ne zajde na nos van.

Malo me zaneslo, odlutah s teme. Stresno je doba. I ja sam jedna od onih niškorisnih s Filozofskog (koja niš u životu ne postigla, osim kaj je na teret državi), pa mi je nekak žmehko oko srca gledati kak opet samo šačica studenata s nekim tam stavom neke njače jer bi hteli odlučivati o svojim životima dok su ostali preveč zauzeti ispijanjima kave, klađenjem ili pozivanjem na ekzorcizam jugo-nostalgično-crveno-heretičko-anti-hrvatskih demona. Koji su najbrojniji baš na Filozofskom s obzirom da je fakultet sagrađen iznad samog ulaza u pakao. Nadam se da su spremni i da znaju da budu trebali najmanje jednog mladog i jednog starog svećenika, s tim da bi najsigurnije bilo imati par timova. Ak ne to, a onda makar Buffy. Pa se zmislim ko je tam dekan i ko je, na kraju krajeva, rektor – i onda mi čak bude simpatično dok si pjevušim onu ‘ak ovo tolerirate, vaša deca budu sljedeća’. Kak si prostreš, kaj ne.

Jura.

Znači, svako selo svoju Mariju za trku ima. Slično je i s naslovnim Jurekom.

St. George, svetac zaštitnik Engleske. Priklal krokodila na obali rijeke u Essexu. Kod nas – Sveti Juraj. Ovo je jedan od prikaza junačke borbe kraj Senja u kojoj naslovni heroj dela šiš-kebab od bebe zmaja (ili ovećeg guštera). A možda im je samo ponestalo materijala da ga naprave u pravoj veličini. Možda.

Ima on još barem jedanaest imena u raznim državama koje ga jednako svojataju: našla sam podatke za Albaniju, Češku. Mađarsku, Irak, Jordan, Libanon, Gruziju, Bugarsku, Rusiju, Portugal, Srbiju, Kanadu i Siriju, i naravno – Španjolsku.

U Kataloniji se zove Sant Jordi i popularan je ko litra konjaka i kutija apaurina među učiteljima. Vrlo, znači. Tolko je popularan da se valjda svaki treći muž zove Jordi pa im onda mora čovek zmišljati nadimke ko što su Hasselhof ili Kraftwerk (ne dopuštam da me se osuđuje: aj vi pamtite prezimena ko što su Pallares Quintana ili Almaguer Llorens).

Znači, prema legendi, Jordi je izvršil ubistvo nad zmajom, a tam di je na zemlju pala kaplja zmajeve krvi je izrasla ruža. Ne znam jel jedna il grm. Ne znam ni kak im je promaklo da zmajeva krv očito ima magična svojstva i da ga možda i nije trebalo hmoriti. Nije mi jasno ni kak je magični zmaj onda zgubil – osim ak mu nije pustil. Možda je bilo namješteno. Sigurno je i srednji vijek imal svojega Mamića. Možda je bog stvarno štitil Jordija ko što štiti Katolički radijo kojem je signal postojan u svim prostorno-vremenskim uvjetima, pa i u tunelu il Dubovcu.

Uglavnom, tu ružu je Jordi dal princezi koju je spasil. Kolko je poznato, ljubav konzumirali nisu jer ipak je on bil smrdljivi pučanin, a i očito je već onda pucal na položaj sveca. Apstinencija nije obavezna, al je sikak plus.

Tu sad dolazimo zanimljivog djela – ovde je dan svetog Jordija (osim kaj je općenarodni praznik, radni za projenu) zapravo Valentinovo. ‘Dan zaljubljenih’ još od srednjeg vijeka, dan je na koji su momci tradicionalno poklanjali krvavo crvene ruže (zbog kojih nijedan zmaj više nije oštećen) svojim djevojkama. A onda je negdi 20-ih godina prošlog stoljeća neki tip skužil da je Jordijev dan pada na rođendan (il obljetnicu smrti?) Cervantesa i Shakespearea pa po principu ‘kud krava, tud i tele’ napravil dobar biznis i počel poticati ljude da poklanjaju i knjige onima koje vole. Inicijativa je odlično prihvaćena, kaj se može i dan-danas vidjeti.

23.4. (poznat ko ‘Dan ruže’ ili ‘Dan knjige’) je jednostavno dan ljubavi: romantične, al i one prema prijateljima i članovima familije. Ideja se proširila pa je UNESCO 1995. proglasil ovaj dan Svjetskim danom knjige.

Meni je u cijeloj toj priči najviše žal zmaja. U redu, bilo je to drugačije vrijeme, društvo još nije bilo dovoljno emocionalno i mentalno evoluiralo i nije bilo nikakve udruge koja bi promovirala prava zmajeva. Međutim, moremo mi tu biti puni razumijevanja za svu tu ‘drugačije vrijeme, drugačiji običaji’, al to ne mijenja činjenicu da su ovi nabrijani aluminij-heroji zatukli svekoliko zmajstvo i nikakva količina razumijevanja i rehabilitacije lika i djela ne budu promijenile situaciju u kojoj mi zmajeva nemamo. Neko za to mora odgovarati.

Matea Šimić

Više o Zagorki saznajte ovdje.

Naslovna fotografija: Andie712b