Prije četristo godina, čovjek po imenu William Shakespeare najvjerojatnije je umro u gradiću Stratford-upon-Avon u dobi od (otprilike) pedeset i tri godine. Osim ovih činjenica, većina onoga što znamo o najpoznatijem dramatičaru otvoreno je za raspravu, uključujući i pitanje koliko od drama koje mu se pripisuju je zapravo i napisao. Poznato je njegovo rivalstvo s piscem Christopherom Marloweom koji je ubijen u barskoj tučnjavi, a neki učenjaci vjeruju da je upravo Marlowe, a ne Shakespeare, napisao Romea i Juliju. Zabavna je (iako nevjerojatno štreberska) igra zamišljati kakav bi svijet bio da Marlowe nije umro u onoj krčmi, a Shakespeareovo ime postalo sinonimom za književnu genijalnost. Kako bi svijet izgledao bez Barda?

Kao prvo, zvučao bi drugačije. Shakespeareove su drame krcate klišejima koji će tek to postati; fraze poput ‘full circle’ (puni krug), ‘into thin air’ (rasplinuti se) i ‘in a pickle’ (u škripcu) ne bi postojale. Imali bi drugačije termine za uobičajene riječi poput ‘bump’ (čvoruga), ‘critic’ (kritičar) i ‘worthless’ (bezvrijedan). Ne bismo se pozdravljali prije spavanja s ‘to sleep, perchance to dream’ (slatki snovi) i mogli bismo stajati na balkonu bez da nam netko od ispod plačljivo dobacuje ‘Romeo, Romeo, zašto si Romeo?’ ‘Biti ili ne biti’ ne bi bilo pitanje, a John Green bi morao drugdje potražiti naziv za svoju knjigu o zaljubljenim tinejđerima osuđenim na propast (možda ‘Greška u njihovim leukocitima’).  Beskrajna lakrdija, Krik i bijes, Vrli novi svijet i Blijeda vatra (Infinite Jest, The Sound and the Fury, Brave New World, Pale Fire) također bi se drugačije zvali, zajedno s brojnim drugim knjigama, filmovima, dramama, pjesmama, te gotovo tucet epizoda one šekspirijanske drame prenesene u daleki svemir, ‘Zvjezdane staze’.

Bez Shakespearea, naša ideja same drame bi bila drugačija. Kao što Harold Bloom tvrdi u Shakespeare: the Invention of the Human, Shakespeareovo poimanje ljudske psihologije predhodi Freuda stoljećima, no nastavlja oblikovati naše razumijevanje što znači biti čovjek. Šekspirijanski monolog djeluje kao vrsta ispovjedi, sredstvo kojim likovi preispituju vlastiti identitet, motivacije i nagone. Prerušavanje u osobu suprotnog spola, zamjena identiteta, čarolije, pokvarena komunikacija i ostale ‘komedije pogreške’ koje pokreću Shakespearove drame ostaju okosnice televizijskih komičnih serija, kao i romantičnih komedija, a njegovo razumijevanje ljudske prirode još je uvijek temelj većine suvremenih drama. ‘Priča sa zapadne strane’ ne bi postojala bez ‘Romea i Julije’, ne bi bilo ‘Kralja lavova’ bez ‘Hamleta’.

No ono što je možda i najzanimljivije, naše poimanje toga što znači biti piscem bilo bi temeljno izmjenjeno bez Shakespearea. Niti jedana druga disciplina nema jedno jedino ime koje je sinonimno s vrhuncem dostignuća. Briljantnog pijanista možemo nazvati Mozartom u nastajanju; možemo reći i ‘Hej, Beethovene.’ Talentirani slikar može biti Rembrandt ili Michelangelo ili Leonardo. No kada je u pitanju pisanje, samo je Shakespeare. On je bezvremenski, univerzalno utjelovljenje naših misli, želja i predrasuda spram književnosti.

Štoviše, korištenje Shakespearea kao prečice za karakterizaciju likova je toliki klišej, da bi lako moglo biti dio drame samog Barda. Ako je lik naivan ili neobrazovan, osramotit će se izjavom da ne voli Shakespearea jer ‘likovi govore čudno’. Ako je lik previše obrazovani snob, citirat će drame nadugo i naširoko. ‘Nisam Shakespeare,’ kažemo kako bismo opravdali svoje vlastite književne pokušaje, no ime koristimo i kao pogrdno kada kritiziramo pisanje koje je preukrašeno ili preopširno (iako zapravo  njegovo nije ni jedno ni drugo). Govorimo o tome koliko bi godina trebala prostoriji punoj majmuna da napišu Hamleta, dramu koja simbolizira vrhunac ljudskog umjetničkog ostvarenja u suprotnosti s nasumičnim tipkanjem majmuna.

Dakle, genijalan pisac u kolektivnoj je svijesti bijeli muškarac koji nosi viseći šešir i tajice, piše perom, a mrtav je već četristo godina. Ova se slika poklapa s popularnim shvaćanjem književnosti – pomalo blesava, rijetka, nedostupna, no važna iz nejasnih razloga koje ne možemo sasvim točno izraziti. Možda se čini da je šekspirijansku prozu teško analizirati, no Shakespearea je izrazito lako prihvatiti kao zamjenu za sve naše tjeskobe, predrasude, težnje i kontradiktorne emocije o jeziku i književnosti. Drugim riječima, da Shakespeare nije postojao, neki drugi pisac bi ga izmislio.

Jennie Yabroff

Preuzeto sa Signature Reads

Fotografija: Elliott Brown