U redakciji Zareza, zagrebačkog dvotjednika za kulturu i društvena pitanja koji vjerojatno nije pretjerano nazvati kultnim, proveo sam otprilike dvije i pol godine. Došao sam u razdoblju koje je slovilo kao najturbulentnije u povijesti časopisa; moj eventualni odlazak nije se ni mogao dogoditi, budući da ga je preduhitrilo gašenje Zareza. Naime, u proljeće 2016., iz financijskih razloga – koji, kao što to najčešće biva, nipošto nisu bili „puko“ financijske prirode – bili smo prisiljeni preseliti se s kioska na Internet. Niz prozivanja u medijima, fabriciranja afera i malih hajki proteklih godina samo je stavio točku na Zarez (kako je poručivala naslovnica jednoga broja). Iako se možemo pohvaliti izvrsnom mrežnom stranicom, koju ćemo nastojati puniti sadržajima dostojnim njezinog imena, Zarezov vijek u onom obliku u kojem proživio svoje herojsko doba gotovo je sigurno zaključen.

U svojih šesnaest godina izlaženja Zarez je izrastao u jedan od najpoznatijih i najrespektiranijih medija posvećenih kulturi na našem (hrvatsko-srpskom, BCHS) jezičnom području. Dio redakcije Vijenca, jednog od časopisa Matice Hrvatske, krajem devedesetih je zbog neslaganja s uredničkom politikom Matice uz pomoć u Hrvatskoj tada vrlo aktivnog Fonda za otvoreno društvo osnovao novi, politički ljevlje pozicioniran list. Kako potpora „Soroševaca“ nije bila odveć dugoga vijeka, Zarez se upustio neizvjestan lov na materijalne resurse, u zamorno navigiranje kroz izvore financija i dotacija. Smjenjivala su se uredništva, urednice i urednici, ali prisustvo časopisa na novinskim štandovima, gdje se borio za vidljivost s konzervativnim Vijencem i fašistoidnim Hrvatskim slovom, u narednih je desetljeće i pol ostalo konstantom. Posljednjih godina Zarez se mahom financirao preko natječaja gradskih i državnih institucija za potporu nezavisnoj medijskoj sceni i časopisnoj produkciji – koji su, međutim, nudili sve manje podrške. Početkom 2015. se po prvi put dogodilo da Zarez ne izađe na predviđeni datum. Nažalost, vanredna situacija ubrzo se gotovo pa normalizirala: zastoji su postajali sve češći, izvjesnost da će svaki naredni broj izaći sve slabija. Posljednji, 430. Zarez osvanuo je na kioscima 25.03.2016. Kultnom dvotjedniku presudila je državna birokracija, iz kombinacije reakcionarnih političkih motiva i neoliberalnog entuzijazma za rezanjem i štednjom, sve pod izgovorom „ne-ideoloških“, administrativnih imperativa.

Postoje puno kvalificiranije osobe od mene za pisanje povijesti Zareza, kao i za podrobnije informiranje raznovrsnim političkim, financijskim, logističkim i intelektualnim problemima s kojima se kroz tu povijest gotovo sve vrijeme suočavao.  Sa svoje strane mogu tek reći ponešto o značaju i značenju Zareza u vlastitom životu i radu – što, čini mi se, nije do kraja irelevantno.

Zarez sam pratio otkako sam se uopće počeo zanimati za stanje i događanja u domaćem (postjugoslavenskom) književnom i kulturnom polju. Nekoć se distribucija dvotjednika protezala na cijelo to područje, pa mi činjenica da nisam bio stalno nastanjen na teritoriji Hrvatske nije predstavljala prepreku da do njega dođem. Recimo, za vrijeme studija književnosti u Sarajevu Zarez sam nabavljao u tamošnjoj knjižari-kafiću Buybook, gdje sam svakodnevno pio kavu i gutao nova književna i čaopisna izdanja. Kontakt sa Zarezom predstavljao je višestruko dragocjeno iskustvo, tim više što su aktualni teorijski i misaoni tokovi općenito sporije i teže dopirali do sarajevske sredine nego do većine drugih naših kulturnih sredina. Ostao sam vjerni čitatelj i poklonik Zareza bez obzira na promjene u mojim pogledima na svijet, kojih u tih pet-šest godina nije manjkalo: do dvadeset i pete godine bio sam anarholiberal, anarhist, kulturrasistički „Europljanin“ u liberalnoj i u konzervativnoj varijanti, socijalist, „postideološki“ pragmatist, te, napokon, komunist bez partije, kakvim se i danas osjećam. Neke od nabrojanih faza danas su mi simpatične, drugih se stidim – ali barem mogu reći da sam sve vrijeme rastao i razvijao se sa Zarezom i uz Zarez.

Flash forward. Sunčane zagrebačke jeseni 2013. stajao sam na jednoj od većih prekretnica u svojoj nedavnoj prošlosti. Perspektiva građenja akademske karijere – preciznije, perspektiva u kojoj bih nastavio plaćati velike novce za doktorski studij, a da mi nikakav oblik kompenzacije u budućnosti ne bude zajamčen – nije mi se više činila primamljivom. S druge strane, koliko god šanse da se na akademskom planu nešto „desi“ bile mršave, još su mi oskudnije izgledale alternative. Živio sam u gradu koji mi je intimno poprilično značio i u kojem definitivno nisam bio stranac, ali sam u odnosu na bilo kakvu „scenu“ bio potpuni autsajder. Jedna od rijetkih iznimki bila je moja suradnja s Borisom Postnikovim, književnim kritičarem koji je na Trećem programu zagrebačkog radija uređivao emisiju Pojmovnik postjugoslavenske književnosti za koju sam pisao, a u tom je trenutku bio i glavni urednik Zareza (u trenutku zaključivanja ovoga teksta, dok se upražnjavaju čistke na javnim medijskim servisima, Pojmovnik se još uvijek emitira i još uvijek se u njemu emitiraju moji tekstovi, vjerojatno zato što što su ga naprosto previdjeli ili zaboravim). Postnikov me je pozvao da se pridružim Zarezovom kolektivu. Situacija u časopisu, kako mi je predstavljeno, izgledala je ovako: prethodna redakcijska garnitura bila je većim dijelom u povlačenju i u aktivnoj potrazi za mlađim naraštajima koji će preuzeti kormilo, a proces je višestruko ubrzavala činjenica da je Postnikovu iznenada iskrsla prilika za posao i nije više bio u mogućnosti uređivati novinu.

Prihvativši poziv na inauguralni „međugeneracijski“ sastanak, obreo sam se u kolektivu koji je doista bio u tranziciji. Funkciju glavnog urednika u prijelaznom razdoblju pomalo je nevoljko, ali stoički obnašao Nenad Perković, dok je izvršni urednik bio Zarezov veteran i glazbeni kritičar Trpimir Matasović. Od stare garde aktivni/e su bile/i još Katarina Luketić, Neven Jovanović, Nataša Govedić, Silva Kalčić i Suzana Marjanić; generacijski i po stažu mlađi, ali već sa znatnim iskustvom unutar Zareza, bili su Jelena Ostojić, Marija Ćaćić, Mario Kikaš, Luka Ostojić i Marko Pogačar; „mladu“ garnituru činili smo Bojan Krištofić, Lujo Parežanin, Zorko Sirotić, Marko Lucić, Neven Svilar i ja. Žao mi je ako sam nekoga zaboravio, i, dakako, toj se osobi ili osobama duboko ispričavam.

„Mlade snage“ nisu imale puno vremena da uče zanat i ulaze u „đir“. To sam na vlastitoj koži osjetio kad se Neven Svilar, esejist i kritičar koji je uređivao rubriku Knjige, nedugo po mom dolasku odlučio povući iz Zareza. Tako me je dopalo da već unutar nekoliko tjedana od prvog sastanka sa Zarezovkama i Zarezovcima preuzmem uređivanje Knjiga. Ova je rubrika, istina, unutar Zareza zauzimala marginalno mjesto, no njeno je vođenje i osmišljavanje postavljalo izazove ništa različite od onih koje je donosio rad u drugim sekcijama lista. Prije svega, valjalo je u suradnji s autori/ca/ma postavljati određene standarde kvalitete i nastojati ustrajati na njima, bez obzira što one/i rade besplatno i što vam je već činjenica da žele pisati za Zarez dragocjena. Ubrzo će pozicije glavne urednice i izvršnog urednika preuzeti Marija Ćaćić, autorica i prevoditeljica feminističke orijentacije, te Luka Ostojić, komparatist dotad najpoznatiji po svome pisanju za portal Booksa. Njih dvoje će se do kraja lavovski i protivno svim izgledima boriti za opstanak Zareza. Uz stare i provjerene suradnike/ce usput će nam se pridružiti niz novih imena, često vrlo različitih profila i generacijskih pripadnosti, koji će dati svoj doprinos tom istrajavanju: Tihana Bertek, Ana Kovačić, Luka Jakopčić, Lidija Bernardić i Greta Grakalić Rački; opet, isprike izostavljenima, kojih vjerojatno ima.

Zarez mi nije dao posao, niti me je i u kojem smislu materijano zbrinuo. Naprotiv, većinu vremena radio sam volonterski, kao i moje koleg/ic/e – u tom je smislu vladao egalitarizam. Međutim, u te dvije i pol zarezovske godine naučio sam nemjerljivo puno: siguran sam da su me bitno oblikovale kao autora i urednika, a volim misliti i da su me učinile boljom osobom i timskim radnikom. S druge strane, za rad u Zarezu postojala je i nimalo beznačajna simbolička kompenzacija: enormno povećanje vidljivosti u kulturnom polju i na medijskoj sceni. Kapitala je možda nedostajalo, ali simbolički kapital Zareza bio je vrlo postojan. I u tom smislu se razdoblje rada u (starom, tiskanom) Zarezu pokazalo se iskustvom na kojem mogu biti samo duboko zahvalan. Naravno, prekid koji slijedi označava samo kraj poglavlja, ali nipošto i kraj priče o Zarezu – bitka se nastavlja novim sredstvima!

Dinko Kreho