SELIDBA

 

ništa ne može otići kakvo je bilo

tepem pepeo u nove pepeljare

raspakirava se obiteljski ponos

napokon se spremaju komadi od pečene gline

zamataju u foliju da ih se ne vidi

spavam u tuđim sobama poluraspakiran

danima jedem u ponoć na krevetu

šestokutni stol drugačije ne želi kroz vrata

nego u tri dijela i punoj šaci čavala

komode jedva pristaju otići a da ne ostave za sobom

svoje ladice i police i vrata

i sve se polako zamjenjuje starim stvarima

izbit ćemo francuski prozor iz zida

na nečemu treba stajati televizor

komoda sa staklenim vratima dala je izbljuvati

sav kristal i srebrninu u posteljicama od folije

prosjedim cijelo jutro za krivim stolom

a onda idem zaspati sve se rastavlja

i otići ću prije dana preseljenja

 

*Poslušajte Tomislava kako čita ovu pjesmu*

 

 

* * *

 

nekada je davno postao posve gol

od pohlepnih gubica ovaca i koza. prije pjesme.

sa Lošinja su pobjegle pred dolazak turista,

mrgare su ostavile prazne kao ruševine palače

prije sedamdeset godina, prema fotografijama

zasađene su prve mladice bora prema moru

kao noćobdije i grudobrani dana.

zato, na njemu nema otrovnica.

a sada možda ima tih šuma,

izrasle su negdje daleko od odmorišta –

izdjelane crvene kora, britke pjesme

pinjola na žaru, cvrčaka, sve do visina.

 

*Poslušajte Tomislava kako čita ovu pjesmu*

 

 

* * *

 

sred Pašmana, onog prošlog kolovoza, potvrdili smo:

sva su mala pristaništa ista. velika pristaništa,

znamo od Raba, uvijek su u pustarama. tako se

kao dolaznici ne iščuđavamo i ne zanosimo

novim krajolicima, tako nam je monoton put.

na Tkonu, plaža je pješčano-šljunčana, iza nje

neprobojan guštih raslinja, more zadarskokanalsko.

i tako sve do Krfa, Krete, Sokotre.

iza kuće, drugog pristaništa sna, kameniti je brijeg,

kao i svi brežuljci. znamo od plovidbi i plaža:

u metalnom odsjaju neba, niklu, kromu, platini,

sva su mora antiseptička, ubojita su kad

uzavru poslijepodnevima.

 

*Poslušajte Tomislava kako čita ovu pjesmu*

 

 

* * *

 

ljetom uzavrela krv i uzavrela tijela,

na Sretnom Istoku kvarnerskih i dalmatinskih otoka,

samo nas podgrijavaju, dogrijavaju.

doktor će nam preporučiti da ne namećemo stres

srcima, da se ne raspuknu

dok izlazimo iz mora, ulazimo u more,

zavodimo sami sebe. liječimo se,

zaboravili smo od čega i zašto smo stigli.

savjetovat će nam nezanimljivu dokolicu,

da ne radimo ništa kreativno, da spavamo, budemo.

tvoj je krevet loš, moj još i u redu

ali je soba noću živa pećnica.

 

*Poslušajte Tomislava kako čita ovu pjesmu*

 

 

* * *

 

vratio sam se, evo me, na krevet

iz kupaonice, ručnik sam izgubio na stolici,

sad pješačimo natrag, već silazi sunce

kroz vrata na kojima se ljubimo,

na jastuk osunčan od znoja i sline poljupca,

i ponovo se nećemo stići odmoriti,

jer je i ljeto i znojno i sveto, i sjedimo u sjeni

i svaki naš povratak vraća nas

– evo te, – evo me! podižemo šatore

kampiramo uz mjesec na plavom planetu

ti sjediš na vratima na oštroj liniji potamnjenja

pijemo vodu na glatkom kamenu,

tuširamo i vraćamo, opet znojni jer je ljeto

– evo te!  – evo me

 

*Poslušajte Tomislava kako čita ovu pjesmu*

 

 

Tomislav Augustinčić (Karlovac, 1992.) studira antropologiju te etnologiju i kulturnu antropologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pjesme su mu objavljene na portalu Strane i portalu Afirmator, a čitao ih je i na festivalu 50 poems for snow u Zagrebu 2016. godine. Jedan je od voditelja serije tribina Krnja književnost u sklopu Booksinog programa Književni budoar.

Fotografija: Carol Von Canon