Iz zraka, 1000 metara iznad tla, prizor i nije za pamćenje. Očekivala sam vrckavu igru svjetla, milion odbljesaka na visokim, staklenim fasadama, a dobila sam nepreglednu tmušu malih, sjevernoameričkih gradova čudnovatih imena i žmirkavi sjaj signalnih lampica na aerodromu utonulom u drijemež jednog beznačajnog četvrtka. Pada blaga, nesigurna kiša. Radnici u narandžastim prslucima mašu prema avionu poput utopljenika.

 

Iza njih, poluprazna zgrada Terminala 1 gladno čeka na novu isporuku putnika i prtljaga. Posmatram kišu i noć. Nikada nisam bila dalje od doma, ali me ta misao ne uznemirava. Možda zato što se riječ dom odavno izglavila iz ležišta, i sada pluta poput šuplje olupine koja ne može da primi niti zadrži nijedno značenje.

 

Postoji izbjeglištvo iz nužde i izbjeglištvo iz ubjeđenja. Ovo potonje nastaje polako. Najprije se nešto odlomi i bolno cikne, kao ona tajnovita struna u Čehovljevom Višnjiku. Onda se na taj početni ožiljak stanu nizati drugi – velika niska sitnih ruptura poslije kojih dom više nije dom. Prvi put kažeš neću ili ne želim, prvi put prekršiš pravilo ili pogaziš obećanje, prvi put osjetiš da se o nekim stvarima nikada neće moći govoriti, prvi put u svojim najbližim nazreš duboki, skriveni život kojem nikada nećeš posvjedočiti, prvi put poljubiš djevojku, a trebalo je momka – i jedno jutro osvaneš na drugoj strani i shvatiš da dom više nije tamo gdje je uvijek bio.

 

Tada počneš putovati i ubrzo otkriješ strašni nemir izbjeglištva: osjećaj da ne pripadaš tamo gdje stižeš, a ujedno više nemaš čemu da se vratiš. S tim ću nemirom, kao i mnogo puta do sada, zakoračiti u hodnik Terminala 1, proći pasošku kontrolu, proći carinu gdje umorni policajci zijevaju i nezainteresirano gledaju u moj mali crveni kofer, doći do taksi štanda gdje me jedna djevojka, oduševljena što je dočekala kraj radnog vremena, pita:

Where we headed to?

Brooklyn.

Yo, Brookly in da house!

Ulazim u žuti taksi i vozim se prema New Yorku.

 

Taj Grad, koji je u mom djetinjstvu bio simbol jednog nedostižnog svijeta, zatičem u neobičnom izdanju. Pitom, utišan ledenim vjetrovima Atlantika, New York je odlučio da prespava februar. Šačica turista koja se tu zatekla van turističke sezone odaje se na prvi pogled: i suviše se trude izgledati domaće, ushit skrivaju ispod hinjene nezainteresovanosti. Biti iskreno i naivno zadivljen je jedino što se u Gradu nikada ne prašta, stoga svi pokušavaju odati utisak da su sva čuda ovoga svijeta već davno prodefilirala pred njihovim očima i da ih ama baš ništa neće iznenaditi.

 

Gledajući ih, shvatam u čemu je čar New Yorka: on svima daje privid da imaju na njega pravo, da ga mogu uzimati bespoštedno i neutaživo, a on će rado biti svačiji Grad. U pitanju je, naravno, samo privid. Jer je Grad zapravo previše skučen za većinu onih koji u njemu traže dom. Bio je, na primjer, premali i za bogate i za siromašne pa su onda, kako to obično biva, morali stradati siromašni. Nijedan dio okruga Brooklyn nije uspio odoljeti napadima gentrifikacije.

 

Nekada radnička susjedstva sada su prepuna kafića gdje mladići i djevojke u uskim pantalonama na pauzi raspravljaju o pošastima kapitalizma, uz rustikalni doručak piju vodu s limunom iz staklenih tegli, naručuju 18 vrsta kafe, čitaju poruke obješene iznad šanka koje ih pozivaju da kupuju lokalnu, organsku hranu i u kutiju ostave svoj skromni doprinos za gladne i neutješne. Zastrašujuća logika kapitala mijenja lice Grada iz dana u dan.

 

Prije dvadesetak godina, u dijelu Manhattana koji se zove Meatpacking District, ulicama je tekla krv iz obližnjih mesara, a onda je jedan modni dizajner za male pare kupio prostor, pretvorio ga u modni studio i preko noći je vonj iznutrica morao ustupiti mjesto Channelu i ostaloj ekipi. Sada je Meatpacking District prepun luksuznih stanova i hotela, a u njemu se nedavno otvorio i muzej američke umjetnosti Whitney. U Whitneyu sam vidjela nekoliko slika Jacksona Pollocka, puno umjetničkih instalacija i skulptura koje uopće nisam razumjela i još više ljudi koji su izgledali kao da razumiju sve.

 

Dok sam u kafiću muzeja brižljivo pijuckala preskupi espresso, pored mene je sjela djevojčica od trinaest ili četrnaest godina koja je ulickanom konobaru postavila nekoliko krajnje ozbiljnih pitanja o plati sireva ponuđenoj na dnevnom meniju. Pošto se ne razumijem u sireve, ni u umjetnost, ispila sam posljednji gorki gutljaj kafe i zaputila se ka Washington Square Park.

 

Za trg sam prvi put čula zahvaljujući istoimenom romanu Henryja Jamesa. Sada sjedim na jednoj od klupa, gledam u golo granje drveća, osluškujem udare potpetica o pločnik, i na trenutak mi se čini da je u životu sve moguće. Potrebno je samo osjetiti da te Grad voli i sve postaje lako. Ali moje tijelo u to ne vjeruje, ono se nasilno batrga protiv Grada, odupire se i bježi, sve dok me dijabolični grčevi u utrobi ne natjeraju da ispovraćam dušu uzduž i poprijeko 36^th Street između pete i šeste avenije u Brooklynu. Sutradan, bez duše i snage, odlučujem da je trenutak savršen za posjetu najvišoj tački Brooklyna – groblju Green-wood.

 

Groblje je prazno, osim mene i ptica. Šetam pored velikog zaleđenog jezera i dolazim do male kapele blizu izlazne kapije. Na moju sreću, kapela je otvorena. Unutra je toplo i mirno. Sjedam na jednu od drvenih stolica i provodim sate, zaklopljenih očiju, dišući. U ovom Gradu uvijek su neka vrata otvorena, nešto u meni govori. Ali tijelo još uvijek ne vjeruje.

Možda zato što se već danima vucaram po zapuštenom metrou, hodam po izrovanim ulicama i slušam priče prekaljenih Njujorčana o tome kako se Grad već odavno raspada. Zastarjela infrastruktura više ne može udovoljiti potrebama sve brojnijeg stanovništva. Vodovodni sistem, negdašnji ponos i dika Grada, preko kojeg je New York snabdjevan najkvalitetnijom vodom u Americi postepeno se urušava.

 

Sada kada u mojoj mašti više nije grad sa velikim G, osjećam da New York i nije toliko strašan. Možda bismo mogli postati kakvi-takvi drugari. Ali, iako smo tek na početku našeg poznanstva, već nazirem suštinsku istinu o mom novom gradu-poznaniku. Već znam da imam posla sa prevrtljivim kameleonom. Da je nemoguće dva puta doći u isti New York jer ovaj grad živi od preobražaja i nikada, nikada ne gleda nazad u prošlost. Voljeti ga znači pristati uvijek iznova otkrivati iste ulice, predano pohoditi mjesta kojih se sjećaš i ne obeshrabriti se kada ih nađeš u potpunosti izmjenjena, bez ikakvog traga prijašnje tebe. Ovaj grad briše svakoga i ništa tvoje neće ostati ovdje. Ništa neće svjedočiti da si nekada ovdje bila. Valja priznati to i otići neporažena.

 

***

 

Đavoli u utrobi mi ne daju miru. Tokom kratkog boravka u Harlemu ponovo mi je loše i zato sam primorana uzeti taksi. I baš kada to najmanje očekujem, konačno dobijam prizor koji sam željela. Nalazimo se pored obale rijeke Hudson. Taksista manijakalno pokušava da nas izvuče iz zahuktale vreve ljudi i auta. Desno od mene, ka nebu se dižu gorostasne staklene kule donjeg Manhattana. Milioni svjetala trepere na mirnoj površini vode. Bunovna, nazirem samo djeliće svijeta. U kolopletu sam lica, slika, saobraćajnih znakova, nota uličnih svirača…

S lijeva, prepoznajem Empire State Building. Poslije ulazimo u bučni, svjetlom prošarani tunel i neki dio mene uspijeva prepoznati da se to mjesto zove Brooklyn Bridge. Prelazimo preko rijeke, negdje između neba i zemlje. Vozimo se u visini sedmog ili osmog sprata stambenih zgrada. Kroz prozore mogu vidjeti ljude u kuhinji kako pripremaju večeru ili sjede za računarom u radnim sobama. I već znam da ih mrzim, iz petnih žila, jer izgledaju kao ljudi koji nikuda ne odlaze i nikamo se ne vraćaju jer im sve već unaprijed pripada. Svijet je za njih prostran i dolazi u njihovom kalupu. Tako izgledaju ljudi koje ne žulja dom.

 

Ponovo tonem u duboki mrak. S vremena na vrijeme na horizontu vidim tamne obrise otoke, poput grba bezimenih nemani što se pred mojim očima dižu sa morskog dna. Kada moje kapke ponovo dotakne svjetlost, već smo nad tlom Evrope. Na vrhovima planina odoljevaju posljednje naslage snijega. Tanke zmijolike rijeke vrludaju ravnicama.

 

Svijet iz mog djetinjstva više nije prostran i nejasan. Sada znam čitati karte i naučila sam imena tih mitskih mjesta iz školskog atlasa. Daljine koje su nekada izgledale nepromostive danas stanu u par sati leta. Više ne postoje mjesta gdje ne mogu stići.

A ipak, osjećam da ću stizati čitavog života, gonjena nemirom kojeg ne uspijevam objasniti. Iz mraka u mrak. Nikuda.

 

Selma Asotić

Fotografija: Kolitha de Silva