Samo kaj bicikl gori, sve oko tebe gori, i ti goriš jer si u paklu.

Jednostavno, ke ne?

“Došel sam ti reći da ideš u vražju mater i ti i tvoj bicikl. Požderi si ga,” rekel bi Zvonko Špišić.

Čini mi se da je problem u tome kaj niko zapravo ne zna niš o tome kak biti odrasli. Glavno da ja znam treći korjen iz šezdesetčetri, tvorbu pluskvamperfekta, da delfin nije riba nek sisavac, a paradajz nije povrće nek voće, kak se razmnožavaju jednostanični organizmi i koja je glavna jugoistočna izvozna luka Kirgistana.

Izgleda da svim tim silnim stručnjacima koji rade na obrazovanju nacije dosad nije palo na pamet da nas upoznaju i s nekim osnovnim zakonima države u kojoj živimo, kao na primjer kolko vremena imaš nakon prestanka radnog odnosa da se prijaviš na HZZO ili kakva je crna magija taj “porez” (i kad i kak i zake ga rješavati). Ne znam, nekakve osnovne vještine za preživljavanje. Nije preveč zanimljivo, al bome nisu ni člankonošci – a od ovoga barem neke koristi. Ne guraj prste u šteker, ne sjedi na hladnom betonu, ne jedi sirovo tijesto, a ovak se ispunjava obrazac H-342.

Al život je bajka i nekak mi se čini da ti počesto rodna gruda bude fantastični duo zle maćehe i goreg oca. Zake da ti objasne kak stvari funkcioniraju, ak ti mogu našlopiti kaznu kad neke zaribaš? Zdrobiš vazu, al starce ne zanima kaj nisi namerno ili kaj nisi ni znal da je baš ta vaza posebna – ipak završiš zaključan u podrumu. Kad izađeš iz tog podruma, sigurno više ne budeš drobil vaze.

Zna država kaj je važno. Potvrda o prebivalištu. Ak se ne odjaviš/prijaviš u propisanom roku – kazna i do 15 000 kuna. Ti bi kršil zakone? E, neće moći razbojniče.

Osim ak u pitanju nije neki konkretniji zločin. Na primjer, siluješ maloljetnog člana obitelji. Ili upucaš (uskoro) bivšu ženu. Onda dobiš 4 godine i još stigneš izaći na vrijeme za sljedeće obiteljsko okupljanje.

Javila mi se nedavno prijateljica iz daleke i prijateljske Irske. Čitaju ona i muž kak je Porezna nanjušila irsku dijasporu i sad im svima titra. Nije da su bili diskretni, već ih ima prek dve i pol hiljade, ak ovak nastave, morala bude Irska uvesti i treći službeni jezik. Još kad potomci počnu bježati natrag iz Amerike zbog Trumpa, potopili budu siroti otok. A u čemu je stvar, ukratko. Hrvatska ima potpisani ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja s dosta europskih zemalja (bravo, deset bodova za Slytheryn!). Ak plaćaš porez u jednoj, ne moraš u drugoj. Logično. Ali… Velik broj ljudi koji su nedavno iselili ima u Hrvatskoj obitelj, auto, nekretninu, kredit, pesa. Drugim riječima, imaju još uvek (jake) veze s Hrvatskom. Trećim riječima, treba i Hrvatsku namiriti. Hrvatsku ste mislili zaje..ti, dušmani. Ka – čing!

I ja sam nekad mislila da je odseliti se jednostavno, so long bitches, kaj ovaj iza mene ima znat kud ja idem – al sad znam da nema tu čistog reza. Nikad. Svako malo neke iskoči kaj moraš rješavati s najdražom domovinom. Ko loša rastava braka. Imali ste decu i sad ih se više nikad nemreš riješiti. Bivšeg partnera, ne dece.

Zove me Majka pred par meseci, veli, dobila si poštu od X banke, ja ni ne znam da imam račun tam. Malo istraživanja i koji napad tjeskobe kasnije, ispada da sam otvorila račun 2007., koristila ga te godine i nikad više. Devet godina kasnije se oni mene sjete, pa ko je tu bedastiji.

Kad sam nazvala Poreznu upravu da riješim svoj status, ne znam ko je bil više iznenađen – ja ili čovek koji tam dela. On zato kaj se neko ničim izazvan javil (“ljudi bi izbjegli dosta problema da provjere na vrijeme”), ja zato jer je bil ljubazan i susretljiv – a i sam proces je zapravo bil prilično jednostavan.

Ali Isusek presvetli, kaj sve pitaju. Dal si član kakve udruge ili grupe, tu ili doma? Dal posjeduješ mikser, televizor, ormar, tu ili doma? Ostala mi u Oroslavju kutija s lošom početničkom poezijom, par skripti s faksa, zimska jakna i tijara s djevojačke. A-ha! Plati porez! Ak lažeš, moraš platiti kaznu. Ak dođe do kakvih promjena, moraš javiti. Ili budeš platil kaznu. Kaj, ak se učlanim u knjižnicu ili krenem na fitnes, moram poslati ovjereni prijepis? Kaj te briga z menu, gledi svoja posla.

Što više veza ti ostane s Hrvatskom, veće su šanse da te budu zajahali. Normalno da su ljudi ljuti: imaju osjećaj da im država u kojoj su rođeni podmeće nogu kad god ima za to priliku. Čak i ak misliš da si pobegel, opet te dohvati. Prešel si delat u Irsku jer ovde nisi mogel nać posel? Super, al sve kaj ti ostane viška, sve kaj bi slučajno pomislil uštediti – daj nama.

Sad mi je napokon jasno zakaj mi je ko detetu i adolescentu većina odraslih zgledala ko da umiru iznutra. Zato kaj jesu umirali iznutra. O kakvim sve glupostima čovek mora razmišljati, kakve sve besmislene idiotarije moraš obavljati, čudim se kaj si nisu samo seli nekam u kut i čekali da sve bude gotovo. Sva ta stajanja u redovima, čekanja da ti dođu postaviti internet, popraviti kotlić, kupovanja zimskih guma, neko lupanje na gefufni, izbušeni auspuhi,  vađenja dokumenata, traženja stana, prijave i odjave doktora, boravišta, struje, vode. Pa zovi i četvrti put jer prva tri nisu uspeli prenijeti plin na tvoje ime. Traži radnike da ti ruše i grade po kući,  a oni ne odgovaraju tjednima jer im nije sila. Zaposli napokon neke druge radnike pa si čupaj kosu kolko to traje i kolko to košta i čisti za njima i pazi da ti ne zgrebu parket i da ti karnišu ne postave ukoso i traži da ti otkopaju šteker koji su zakopali. Sve to dok moraš ić na posel, kuhati, jesti, spavati, plaćati račune. Sad mi je napokon jasno da ak sve to delaš, a još imaš i decu – zavređuješ medalju. I oprost ak usput nekoga hpikneš pod trejte rebre (i otpreš ga ke ljesu).

Matea Šimić

Fotografija: James Delaney