Crljenica

 

A ponekad mogu tek čekati,

Ne kao svjetionik ili gnijezda

Ili trgovi noću

Koji znaju da se ljudi

Uvijek vraćaju

Jutrom,

I ptice i razbješnjelo

More,

Nego kao grumen

Crljenice

Na nekom od onih

Sunčanih otoka,

Koji nikad nije siguran

Hoće li doći kiša

I kada

I hoće li je biti dovoljno

Da se ne razrahli

U prah.

 

 

 

Vlakovi

 

Najprije se pitam

Jesam li možda i opet

Ispala

Na istom krivom

Mjestu

Iz vlakova,

Vagona,

Vrtuljaka za djecu.

Ustajem,

Otresam sa sebe

Blato, travu, raslinje

I gledam te

Ispočetka,

Onaj prvi put,

Dok napokon ne

Shvatim

Da će moji

Vlakovi,

Vožnje,

Lokomotive i

Oblaci pare

Uvijek iznova pronaći

Tebe,

Ma koliko puta

Natpis na

Prvome vagonu

Govorio:

“Samo

Tamo

Ne.”

 

 

Jesen

 

A možda se jesen

Samo

Želi prospavati,

Možda joj je teško doći

Poslije ljeta

Prštavog, sjajnog,

Možda nije njezin

Izbor

Biti glasnikom kiša

I magli

I lišća koje se lijepi

Na džonove cipela,

Možda jesen želi biti

Ljeto

Ali zna da netko mora

Bit i jesen,

Da magle moraju

Odraditi svoje,

Da lišće mora pasti

I stopit se sa zemljom,

Da netko mora

Posramiti

Ljupko, prpošno

Sunce,

Da mora biti kiša

I sjevernih vjetrova

I tanahne tuge upletene u

Paukove mreže

I rosu

Koja postaje inje,

Da netko mora biti taj

Koji će zatvoriti

Vrata

Iako zna da nikad

Neće dočekati

Da se druga otvore.

 

Vlatka Planina

Fotografija: NASA Goddard Space Flight Center