Alma je zurila u naslov u vrhu zadaćnice, ispisan njenim krupnim, okruglastim rukopisom, zatim podvučen pa podebljan. Nisam trebala podvući, mislila je Alma, i pokušavala diskretno iskinuti list kako bi naslov napisala ponovo.

Ruke joj se znoje, i već je jagodicama prstiju razmazala plavu vodoravnu liniju u zadaćnici. Polako je povlačila papir, osvrtala se da vidi da li ju učiteljica gleda. Zašto je podvukla naslov? Zašto je podebljala slova? Znala je odgovor, negdje duboko se u njoj krio, znala je i zašto će sad provesti najmanje trećinu časa pokušavajući da istrgne list.

 

Odgađala je početak pisanja sastava na zadanu temu. Odgađala je moment u kojem će morati upitati učiteljicu da li ona može prilagoditi naslov, ili naslov može ostati isti, ali da ona odmah na početku, u prvom paragrafu, naglasi kako je njena situacija ipak nešto drukčija. Pitala se da li uopće išta mora pitati učiteljicu.

 

Još malo, i list je iskinut, još samo malo. Učiteljica je tik do njenog stola, Alma se pretvara da piše i rukom zaklanja zadaćnicu. Učiteljica je prošla, sjela za katedru, otvorila knjigu i počela da čita. Alma je, gledajući pravo u nju, jednim brzim potezom iskinula list i pustila ga da padne na pod, zatim ga privukla nogom i stala na njega.

 

Polako je, opet, istim okruglastim rukopisom, ovoga puta tanko i pažljivo, ispisala isti naslov, gumicom popravila rubove slova koja su joj uvijek izgledala prešiljato. Alma je jako voljela obla slova.

 

I počela je da piše. Prvu rečenicu dosta dugo, dva puta ju je izbrisala, ali nakon nje je sve teklo brže. Pisala je, i pisala, ispod šiški je osjetila kako joj se čelo rosi znojem, osjećala je da ju boli članak od ruke kojom piše, ali nije prestajala pisati dok nije zvonilo.

 

Učiteljica je rekla pregledati radove odmah na drugom času. Alma je najviše voljela kad odmah sazna ocjenu. Provela je pet minuta odmora u školskom wc-u, umivajući znoj s lica.

 

Učiteljica je Almin rad pregledala treći, i diskretno joj dala znak da priđe katedri. Dug se učinio Almi put iz zadnje klupe do katedre. Na tom dugom putu je ugledala i svoj iskinuti list kako leži na podu, zaboravila ga je baciti u koš, djeca su ga izgazala na odmoru.

 

“Alma, izvini dušo, ja sam možda trebala da ti naglasim da ti možeš da pišeš o baki i djedu, to ne bi bio problem, s obzirom na naslov… I nije neophodno da se piše o mami i tati, postoje mnoga djeca koja su odrasla bez roditelja…”

 

“Je li mi rad nije dobar, učiteljice?”

 

“Ma, ne, ne…”, učiteljica se počela vrtjeti u stolici, “dobar je, zapravo odličan! Ali u njemu opisuješ nedjelju s mamom i tatom, želim reći da nije bilo potrebe da se sramiš, trebala si napisati istinu.”

 

“Kad ste zadali temu, učiteljice, rekli ste samo da opišemo nedjelju, s mamom i tatom. Niti jednom niste rekli da to mora biti istina.”

 

Dijala Hasanbegović je pjesnikinja, kritičarka i novinarka. Završila je studije komparativne književnosti i bosanskog jezika na Sveučilištu u Sarajevu, te je radila kao kritičarka, novinarka i urednica u nekoliko magazina i web portala. Njene eseje, poeziju i kritiku objavljivali su književni časopisi u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji, Švedskoj, Norveškoj, Poljskoj, Makedoniji i SAD-u. Hasanbegovićeva živi u Sarajevu, piše kolumne za jedan anti-diskriminacijski web portal, i članica je Sarajevske spisateljske radionice (Sarajevo Writers’ Workshop). Njena prva zbirka pjesama pod naslovom Neće biti djece za rat izlazi 2016.

Tekst preuzet s portala Diskriminacija

Fotografija: Darren Hester

Oglasi