Da bismo uopće došli do problema koji se naslovom sugerira potrebno je prije svega definirati poeziju. Iako je svaka teorijska škola imala drugačije poglede na to šta poezija jeste (ponekad i na to šta bi trebala biti), dvije grupe definicija moguće je uspostaviti. Prvu grupu čine one škole koje su se prevashodno bavile formom i preko nje pokušavale definirati neku pojavu. Tu je u prvi plan istaknut metar kao osnovno obilježlje po kojem se poezija razlikuje od proze. Ovdje vidimo da imamo posla sa čulnim poimanjem razlike među poezijom i prozom. Bilo da se radi o vizelnoj ili auditivnoj razlici, obje su zasnovane na našoj mogućnosti da pomoću čula uspostavimo sistem razlika. U slučaju uspostavljanja vizuelnih razlika, poeziju razlikujemo od proze po njenom grafičkom izgledu. Pjesmu, dakle, prepoznajemo po načinu organizacije teksta – strofama. Strofe su tu znak prema kome razumijemo tekst ispred sebe kao umjetnost, i to upravo kao poeziju. U slučaju uspostavljanja auditivnih razlika govorimo o ritmu. Kvalitet glasova koji preovladavaju u tekstu, mjesto naglašenosti, vrsta naglašenosti, broj slogova, naglašenost / nenaglašenost posljenjeg sloga i sl. obilježja su koja prepoznajemo sluhom. Stoga, očigledno je da su škole strukturalističkog ubjeđenja (i one koje su im prethodile), poeziju razlikovale od proze prema informacijama koje dolaze od čula i koje su, a to je bilo jako bitno, mjerljive. Da li je deseterac ili osmerac može se provjeriti i dokazati – mjeriti.

Drugu grupu definicija, pak, karakterizira odsustvo preciznosti. Definicije koje spadaju u tu grupu često nije moguće potvrditi u tekstu jer se oslanjaju na osjećaj čitaoca. Međutim, u krajnostima, u onim književnim vrstama koje nedvojbeno pripadaju poeziji, odnosno prozi, ove definicije su očigledne i samorauzumljive. Problem njihove primjene dolazi do izražaja u takozvanim prijelaznim vrstama kakvih je u književnosti posebno od moderne naovamo mnogo. Ove definicije počivaju na prisustvu, odnosno odsustvu radnje. Kako je radnja ono što karakterizira epski književni rod i njegove vrste, odsustvo radnje bilo bi ono što karakterizira lirski književni rod. Adekvatno pitanje za postaviti bilo bi šta zauzima mjesto radnje u tamo je radnja u odsustvu? Školski, a time i najprecizniji odgovor na ovo pitanje je: misao i emocija. Tako se karakter teksta oslikava prema tome šta u njemu preovladava. Radnja daje konkretnost, smjer i pravac, snažniju organizaciju teksta. Čitalac uvijek ima osjećaj da je u kontroli, da zna kuda ide. Čitanje proze je šetnja kroz šumu, ali utabanom stazom. Možda ne znamo gdje idemo ni šta ćemo vidjeti, ali znamo kuda idemo.

Čitanje poezije šetnja je šumom bez staze. Nit znamo kuda idemo, niti zašto. Još manje gdje ćemo doći. Nekad se vodimo zvukom, nekad slikama, nekad asocijacijama, ali sve je tako razbacano i neodređeno (baš kao misli i emocije). Ta fragmentarnost koja se suprotstavlja konkretnosti proznog teksta osnovna je odlika poezije. Zato Vukova podjela na muške i ženske pjesme; zato stereotipno određenje proze kao logične, poezije kao emotivne. Logiku dobijemo kada mislima damo strukturu, pravac. Ukoliko ih pustimo da stvaraju asocijacije dođemo do emocija. Ovdje ne govorimo samo o klasifikaciji teksta u rod, ili određenju teksta prema organizaciji, kako se često kaže za opoziciju poezija-proza. U nekim vrstama prepoznajemo oba obilježlja, pa govorimo o epskim i lirskim elementima djela. Tu je potrebno vidjeti manjkavost bilo kakve klasifikacije. Naročito u postmodernim djelima u kojima poezija bježi prema prozi, a proza prema poeziji, prilično je teško napraviti klasifikaciju. I jedna i druga grupa definicija funkcionira u svojoj odvojenosti.

Međutim, kada se formalni kriteriji, tzv. organizacija teksta, dovede u vezu sa značenjskim, tu nastaju nejasnoće. Da bismo izbjegli te nejasnoće stvaramo termine kao što su poezija u prozi i proza u poeziji. Prvi koristimo kada formalno prozno djelo obiluje elementima lirskog. Drugi se rijetko koristi, češće kažemo da je pjesma narativna. Tu postaje jasno da je od velikog značaja da nauka prati predmet svog proučavanja. Priroda književnosti je inovacija. To znači da čim definicija postane validna javlja se djelo koje ne pripada toj definiciji. Ili konkretno: čim teoretičar odredi roman pisac će napisati roman koji ne pripada toj definiciji romana. Na taj način ostvarit će inovaciju. Prema tome treba posmatrati i nauku o književnosti kao sistem koji određuje neke krajnosti. Ono što se nađe među krajnostima (a to je većina književnosti) može se odrediti elementima tih krajnosti. Međutim, kombinacija tih elemenata onemogućuje preciznu klasifikaciju. Zbog toga, iako nauka o književnosti može dati teorijski precizne klasifikacije, najviše što u konkretnom primjeru može ponuditi jeste opis osobina teksta. Ne njegovo objašnjenje.

Prema tome, termini kao poezija u prozi su nepotrebni i neprecizni. Nude čitaocu (i tumaču) privid neke klasifikacije. Bitnije je pronaći te osobenosti poezije koje vidimo u formalno proznom tekstu. Potom pokušati analizirati šta tekst dobija proznom (rečeničnom) organizacijom primarno lirskog iskaza i sl. To treba biti posao analize. Ne otrcana fraza koja ništa ne znači i u koju stane pola svjetske književnosti.

Pitanje forme da se ovako objasniti onda kada se forma shvati, kako su je formalisti i strukturalisti shvatili, u njenom uskom značenju. To usko značenje rezultat je uske vizure. Oni su proučavali književnost. O odnosu književnosti i drugih umjetnosti govorilo se u smislu utjecaja i porijekla. Tako često čitamo kako je poezija nastala iz rituala u kojima je postojao neki ples i neka muzika, pa svoju organizaciju, fragmentarnost i apstraktnost, ova vrsta teksta zahvaljuje tim konktaktima. Međutim, ukoliko pogledamo ukupni umjetnički izraz ljudske vrste, tada se ovakva definicija poezije čini sličnom (jednako relativnom) kao određenje književnosti na poeziju i prozu (ili na epsko i lirsko). Šta je književnost, pa unutar toga šta je poezija i šta je muzika, šta je likovna umjetnost, drama i ples, da se odrediti na isti način na koji smo određivali poeziju i prozu. Kao dvije (ili više) krajnosti koje imaju svoje osobenosti.

Kao i u prethodnom slučaju, takva određenja ostvaruju se u nekim primjerima, ali su neadekvatna u većini. Kada je riječ o većini umjetničkih djela mi govorimo samo o elementima tih krajnosti (muzike, književnosti, plesa i sl.) u konkretnim djelima. Recimo, element ritam zajednički je za muziku, poeziju, ples i dr. Element slika zajednički je za prozu, poeziju, film, slikarstvo, fotografiju i sl. Kažemo da je poezija muzikalnija od proze. Na isti način na koji preciznijom analizom granice između poezije i proze utvrđujemo da granice nema, da imaju samo dvije tačke krajnosti koje su apstrakcija, a da u stvarnom svijetu postoji niz djela koja imaju više ili manje elemenata tih apstrakcija, gdje su rijetka djela koja apsolutno pripadaju krajnostima. Tako i udaljavanjem od uske vizure umjetnosti dobijamo širu sliku umjetničkog izraza koji je podijeljen fiktivnim granicama koje predstavljaju nazivi pojedinih umjetnosti. Štaviše, te definicije i klasifikacije su samoopravdavajuće. Sistem koji samog sebe hrani.

Prije nego počne da stvara umjetnik se pita šta stvara. Tada poseže za sistemom koji postoji u njegovoj kulturi. Na osnovu vlastite percepcije onoga što treba nastati i vrijednosnog sistema društva, recimo, posegne za onim što već postoji u kulturi a definirano je kao roman. Jednom kada se zarobi u pojam romana, umjetnik svoj izraz savija i kalupi prema tome. Uči šta je to roman, želi da bude romanopisac i usmjerava svoj impuls prema konceptu koji mu nudi kultura. Na taj način koncept romana legitimira samog sebe. Produkt umjetničkog impulsa bit će roman, osnažujući koncept za novog umjetnika koji će prema njemu posegnuti. Fragilnost koncepta jasna je čim postavimo pitanje šta je roman?

Cijelo stoljeće kritičari najavljuju smrt književnosti, smrt poezije, smrt muzike, smrt roka, smrt repa, smrt romana. Kažu, poeziju pišu još samo zaluđenici, to niko ne čita; muzika se komponuje samo za filmove i sl. Međutim, da li je to zaista smrt poezije, smrt umjetnosti, ili samo smrt forme kao smrt koncepta koji imamo o umjetnosti? Pitanje Da li Facebook status može biti poezija?, pogrešno je pitanje. Ono pretpostavlja da elemente definiranog koncepta poezija (kako smo ga na početku odredili) tražimo u nekom Facebook statusu. Ukoliko ih ima dovoljno odgovor će biti potvrdan, ukoliko pak nema bit će negativan. Pri tome, šta je dovoljno zavisi od onoga ko određuje. Apsurdnost samog postupka jasna je kada osvijestimo da postoji koncept koji zovemo facebook status i koncept koji zovemo poezija i sistem elemenata koje smo vezali za ta dva koncepta. Kada pogledamo te elemente vidimo da je jako malo onih koji su im zajednički. To su, prema tome, dva različita, skoro suprotna diskursa.

To bi isto bilo kao da pitamo da li u željezu ima bakra. Apsurdnost pitanja nije odmah jasna jer primjesa bakra može biti u željezu. Međutim, jasna je kada shvatimo da ukoliko bakra ima u željezu to nije željezo, već je neka legura ili željezo sa primjesom bakra. Dakle, pitanje, samo po sebi, podrazumijeva neku odvojenost. Ako poezije ima u tom Facebook statusu, onda je tu strano tijelo. Nešto što tu prirodno ne pripada. Rečenica Ovaj Facebook status jeste poezija! oslobađa nas koncepata i barem na trenutak nudi pogled u realnost koja je sastavljena od legura. Sama snaga te izjave, ukoliko dozvolite sebi momenat nad njom, zbunjuje um koji je navikao na koncepte. Kako status može biti poezija? Da li to znači da je neko neke stihove objavio kao status? Ili da je neko Facebook status stavio u zbirku poezije? Um ponovo poseže za konceptima i u njima traži rješenje. Da bismo našli rješenje moramo se odmaći od koncepta Facebook status i koncepta poezija. Onda možda i u novinama ili u govoru prepoznamo nešto što je Facebook status i poezija (ali i nešto treće), bez potrebe da ga tako imenujemo.

To ne znači da treba odbaciti koncepte, jer tada bismo bili u nemogućnosti da na bilo koji način odredimo ono što se pred nama nalazi što bi dovelo do potpune anarhije. To znači da trebamo relativizirati koncept u smislu da dovedemo u pitanje njegove granice. To šta je poezija i šta je Facebook status samo su dvije tačke, dva pola, koja se ostvaruju u potpunosti u nekim rijetkim primjerima. Kao što je to slučaj sa poezijom i prozom. U konkretnim, stvarnim, slučajevima, tj. u velikoj većini slučajeva, ono što mi čitamo su tačke između tih krajnosti (mješavine bakra i željeza). Gdje ćemo staviti granicu između sfere koju zovemo poezija i sfere koju zovemo Facebook status, stvar je ličnog osjećaja. U stvarnosti, granica ne postoji. Postoje samo krajnosti koje su apstraktni koncepti.

Problem rečenice Poezija izumire! nije u nesposobnosti da razlikujemo apstraktno od njegove realizacije, već u neadekvatnosti onoga što poimamo kao koncept. Jedan element koncepta poezija je nešto što se nalazi među koricama knjige. Stoga, kada nam neko pokaže pjesmu na internetu, na papiru, na zidu ili toalet papiru, kažemo da je to izuzetak koji potvrđuje pravilo. Ova se fraza koristi kada je pravilo neadekvatno. Niti jedan izuzetak ne potvrđuje pravilo, samo otkriva da je pravilo apstrakcija i da ne može obuhvatiti sve svoje realizacije. Kažemo da je pravilo da voda ključa na 100°C. Da li onda za slučajeve kada je atmosferski pritisak viši i voda ključa na više od 100°C kažemo da su izuzetak koji potvrđuje pravilo? Ne, kažemo da pravilo nije adekvatno. Pravilu fali dodatak koji objašnjava da voda ključa i u odnosu na atmosferski pritisak.

Dakle, neadekvatnost koncepta poezija nije izuzetak koji potvrđuje neadekvatni koncept. Tako je poezija dobila niz osobina koje joj ne pripadaju. Mnoge od njih pripadaju sferi sakralnog izraza. To vidimo u školama gdje se izbjegavaju pjesme s psovkama. Ukupnost tih neadekvatnih osobina ne dozvoljava nam da vidimo koliko je poezija živa u našoj svakodnevnici. Od svakodnevnih razgovora, dopisivanja, šala, natpisa na zidovima, grafita, pjesama, filmova, čak i gestikulacija, poezija, ili suština tog koncepta, ogleda se u svakom obliku ljudskih aktivnosti. Međutim, ne želim reći da njenu živost treba lupom tražiti. Puninu suštine koncepta poezija vidimo u leguri muzike i poezije koju danas jednostavno zovemo muzika.

Kada sam nakratko mijenjao profesoricu Bosanskog, hrvatskog, srpskog jezika i književnosti u jednoj sarajevskoj gimnaziji oduševila me interpretacija teksta jedne narodne pjesme koju je spontano ponudila učenica drugog razreda. Da se ta pjesma kojim slučajem našla u nekoj antologiji, što više ovisi o spletu okolnosti nego o samoj pjesmi, ili da je kojim slučajem napisao Mak Dizdar, rekli bismo da ta djevojka razumije poeziju i da treba biti pjesnikinja. Ali, pošto ne znamo ni ko je napisao pjesmu, a pjeva se po svadbama i kafanama, njeno umijeće, u našoj perceciji dobija nešto skromnije zasluge. Ono što je ona prepoznala u toj pjesmi i ono što kritičar prepozna u poeziji Maka Dizdara samo su dva brata blizanca koji su otišli različitim putevima, imali različita iskustva i živjeli različite živote, ali ostali isti. Jedan je advokat u prestižnoj firmi, drugi radi na pijaci. Njihova forma ne dozvoljava da vidimo njihovu identičnost.

Stoga se tumačenje poezije mora odmaći od tradicionalnog tumačenja, prvenstveno iz pozicije struke. To ne znači potpunu relativizaciju niti zabranu slobode interpretatora da u nečemu prepozna suštinu nekog koncepta, a u nečemu ne. Ili da za mene ta suština bude jedno, a za tebe drugo. Međutim, to zasigurno znači da robovanje lažnim osobinama tih koncepata nije prihvatljivo, jer na taj način propuštamo suštinu. U pjesmi Darka Rundeka Ruke ima više poezije nego kod pola bosanskohercegovačkih pjesnika. Isti je slučaj sa mnogim narodnim, rok, rep i dr. pjesmama. Postojanje setova definicija koje će nam odrediti pojavu je dobro ukoliko razumijemo relativnost tih definicija i relativnost granica koje pretpostavljaju. Pitanje za učenicu ne treba biti Šta je poezija u toj pjesmi?, već Šta je za tebe poezija u toj pjesmi? Ili bolje, kada se još više odmaknemo i slika postane jasnija, kada granice potpuno izblijede: Šta je za tebe umjetničko u toj pjesmi?

 

Armin Stefanović, suosnivač časopisa Poezija

Fotografija: madamepsychosis

Napomena: Tekst je prvi put objavljen na portalu Prometej 

 

 

Oglasi