Piše: Ivan Šunjić

 

Dijala Hasanbegović spisateljica je čije se višegodišnje djelovanje u bosanskohercegovačkom javnom prostoru paralelno odvija u tri sfere – novinarskoj, kritičarsko-esejističkoj i književnoj. Premda se uspješno artikulirala unutar svakog od ovih diskurzivnih polja, književni senzibilitet ukazao se kao prevladavajuća karakterna crta njezina autorskog identiteta. Poetski je nerv osjetan i u tekstovima iz publicističkog korpusa, napose onim kolumnističkim, eksplicitnije angažiranim, ali uvijek u određenoj mjeri literariziranim. Objavljujući poeziju u različitim domaćim i stranim publikacijama, ova se autorica već niz godina unazad dokazala kao jedna od ozbiljnijih dionica naše suvremene pjesničke scene. Iako dugo očekivana, njena je prva stihozbirka tek nedavno objavljena, a to što je dugo čekala na svoje objelodanjenje zasigurno bi se moglo pripisati ovdašnjim izdavačkim neprilikama. Moglo bi se, s druge strane, reći da je ova tek uvjetna zakašnjelost rezultirala dobro uređenom knjigom pjesama, postavljenoj na već stabilnim autorskim poetičko-stilskim zasadama.

Simptomatičnom se ukazuje i činjenica da je njezin prvijenac dočekao da bude objavljen u novopokrenutoj biblioteci Nova osjećajnost zeničke izdavačke kuće Vrijeme, čija izdanja urednički potpisuje Marko Tomaš. Nije slučajno da se od začetka spomenutog izdavačkog niza, započetkog Sitnim satima u Managvi Mehmeda Begića, sintagma nove osjećajnosti počela upotrebljavati kao opći nazivnik pod kojim bi se mogle obuhvatiti fluidne poetike generacijski i stilski razjedinjenih pjesničkih glasova. Što to povezuje Dijalu Hasanbegović, Darku Cvijetića i Vuka Rodića, pjesnike koji su svoje posljednje knjige također objavili unutar iste edicije? Na koji im se način svojim specifičnim kreativnim impulsom i načinima poetskog kodiranja stvarnosti pridružuju, primjerice, mostarske pjesnikinje Senka Marić, Anita Pajević i Šima Majić, kao i one koje još nemaju objavljene rukopise poput Zerine Zahirović ili Selme Asotić? (Na ovom mjestu imam potrebu istaknuti i hvalevrijedan rad Mirze Purića zahvaljujući čijim se prevoditeljskim naporima u međunarodnim književnim časopisima recentno pjesništvo Bosne i Hercegovine prezentira upravo stihovima pjesnikinja mlađeg naraštaja.) Pitanja su kojima će se književna kritika morati pozabaviti u dogledno vrijeme kada će biti potrebno sustavnije iscrtati poetičku i stilističku mapu suvremene bh. poezije.

Zbirka Neće biti djece za rat sastoji se od tridesetak pjesama raspoređenih u tri ciklusa (Žena s tri imena, Grimase oblaka, Vrtlarica). Sam naslov snažno je odjeknuo još pri najavi zbirke. Riječ je o stihu iz pjesme Uspavanka za O, u kojoj se prelamaju tri ženska glasa i u kojoj se epanaleptički ponavlja tri puta, u obezličenom („Neće biti djece / za rat“) te u ličnom obliku („Neću imati djece / za rat“ / „Ne dam djecu / za rat“). Izdvojen na jaku poziciju teksta, stih prerasta u idejni moto, s naznačenim reperkusijama rata i poraća. To je prije svega ženski, feministički i osobni poklik, pacifistički i antiratni. Zauzimanje u epskoj kulturi omražene pozicije nerotkinje predstavlja izravno odbijajnje sudjelovanja u održavanju patrijarhalnog sistema i reproduciranju vrijednosti koje nasilno nameće, uz prijetnju nestanka – biološkog i simboličkog („Neće pucati vodenjaci / svi nerođeni bit će imenjaci / neće vas buditi za prve majeve / nećete im raditi papirnate zmajeve / nećete se igrati u pijesku / u travi, iza ograda i žica / kućice pune ptica niko neće hraniti / i oni neće nikog braniti / osim vlastitog nestvoritelja“). Značenjski višeslojan naslov, dakako, opire se jednodimenzionalnom tumačenju, a pored (ove) apokaliptičke – zaziv za okončanjem jednoga stanja – nosi i nužnu viziju nade. Karakterističan je autoričin način integriranja intimnog i društvenog. U uvodnoj pjesmi kontinuitet društvenog urušavanja interijeriziran je slikom pokućstva koje truli („Inventar se smanjuje u mojem domu / (a moja kutija raste): / iz njega polako u komade bježi namještaj / komadi ormara komadi kreveta / komadi stolova komadi polica / njih jedu crvi / još od hiljadudevetstodevedesetpete / a hiljadudevetstoosamdesetpete / već sam čula larve koje u njima sanjaju  / da nas jedu dvijehiljadetrinaeste. / Niko mi nije vjerovao.“).

Posrijedi je poetizacija osobnog i poetskog sazrijevanja. Potonje podrazumijeva osvještavanje i legitimiranje autorske pozicije, odnosno vlastite (ne)smještenosti kao pjesnikinje unutar kulturnog konteksta u kojem stvara. Kroz Moj prvi singl autorica se razračunava s kolegom pjesnikom, redateljem koji se ne umije nositi s kritikama, fakultetskim profesorom te urednikom, zapravo – muškim  – glavama naše kulture. Retoričko oružje njezina polemičkog diskursa su ironija i sarkazam koji su kao makrostrukturalne figure pjesme ostvarene  raznovrsnim hiperbolizacijskim postupcima. Upečatljive su groteskne slike i metaforika jedenja i probavljanja („Nos vam je crven k’o mini rajčica / i oči vam više ne stanu na lice / ali vi uporno žvačete / i vaš je probavni trakt spreman i zdrav / i u trenucima kulturnih neugodnosti […] Ja sam pojela dva muzeja večeras, / progutala sam ih u dahu kao epski div / varim ih kao rijedak skupi sir / dugo čuvan i ubuđao u podrumu. […] Dok plačete za muzejima / živi ljudi trunu i živa se magija života / koju rado i bez srama zovete umjetnošću / pretvara u vaša digestivna isparenja.“), kao i poentiranje efektnim paradoksom u vidu negacije („Ovo nije pjesma. / Ovo nije zemlja. / Ja nisam ovdje. / Vi niste istina.“). Protestna jačina podsjeća na svojevremeni bunt Šejle Šehabović izražen u pjesmi Neću da budem poetesa, koja simbolički ustaje od svadbenoga stola bosanskohercegovačke pjesničke scene, kako ju vizualno predočava u jednom intervjuu, na čijem su čelu književne starješine i za kojim je pjesnikinji rezervirano samo mjesto na repu događaja. Drugu autoreferencijalnu pjesmu (Umjesto svake isprike (molba, aplikacija, ili molim preskrolajte)) odlikuje zanimljiv interdiskurzivni manir. Pjesnikinja nam se obraća u formatu službenog mejla ili prijave na natječaj za posao kroz koju iznosi svoje kvalifikacije („Moje je iskustvo relevantno / za ograničeni broj individua / ali je zato njegov plod / u svačijoj utrobi čedo / koje se rijetko porađa. / Petnaest godina sam kopala / po sebi i po drugima / (znam koristiti svaki alat / odavde do neba, / ja sam iskusna u obradi / svega što obrađivati treba).“).

Od svih formalnih i stilskih svojstava ove poezije izdvaja se već na prvo listanje uočljiva dužina pjesničkih tekstova. Radi se o pjesmama narativnog prosedea (Balada za Krička Katarinu, Psovka, Zapisi iz drugih svjetova, Sati) u kojima je autoričin pjesnički subjekt u funkciji fokalizatorice ili pak prepušta glas samim lirskim junakinjama i junacima, zapravo likovima, kao što ih sama preferira imenovati. To su stihovane pripovijesti koje bi se lako mogle presvući i u prozno ruho, poglavito kratku priču. Izdvaja se poema Škola gdje je izrazito uspio postupak rekonstruiranja dječje perspektive, rakursa iz kojeg je predočena disfunkcionalnost društvenih odnosa tik pred početak rata.

Premda su autoričine tendencije pripovjedne, njezin je izraz punokrvno lirski, a retorika cirkularna; učestala su ponavljanja i mjestimična rimovanja koja ritmiziraju iskaz, nerijetko kolokvijaliziran, obilato je korištenje figura, prvenstveno dikcije i konstrukcije.

Svi životi koje smo živjele pjesma je koja se nadaje shvatiti kao svojevrsni intimni i poetički manifest:

„Neću da plačem, mogu samo da pišem / jer je pisanje moj smijeh / moj grijeh moj / prevelik grijeh i divno mi je / i dišem i ne plašim se više / jer ja sam bog koji oblake  / primiče i razmiče. […] nisam došla da umrem. / Došla sam da pišem. / I evo, ovo su moje riječi.“

U pjesmi Rane konstatira se da „nema zacijeljenih rana“, da se rane mogu pustiti ili „da trunu i gorče“ ili da se „njeguju. Lirska heroina sva je u rascvjetlalim ranama: „ja se cvjetam u hiljadu i jednu bol“. Navedenom hiperbolom mogla bi se oslikati i ideja pisanja kao intenziviranja sebstva. Kroz konfesionalne stihove razotkriva se spremnost pjesnikinje na radikalnije emocionalno izlaganje, koje se uvijek događa u naporu, grču jezika. Otuda pasaži guste teksture, puni sintaktičkih i semantičkih lomova iz kojih zvuče nutarnja iščašenja.

Kada piše o važnosti pjesništva danas, Adrienne Rich apostrofira fizički kontakt s poezijom koja nas treba moći dotaknuti, pokrenuti i podsjetiti na ono što smo zaboravili ili nam je zabranjeno vidjeti.

Slično zaključuje i naša pjesnikinja objašnjavajući svoje poetske intencije željom da podsjeti „ljude na dijelove tijela i dijelove uma za koje su zaboravili da postoje“, jer:

 „[…] poezija treba da ima u sebi nešto od muzike, ritma, da se na tom ritmu gradi i da se stišava, da ima svoje refrene, i da u sklopu svega toga nešto znači. […] Poezija jeste sav ovaj svijet i sve što u njemu činimo. I sve to ima zvuk.“

 

Fotografija: Mandy Prowse

Oglasi