Ogenj je trenutno jedan od najzanimljivijih novih bendova na hrvatskoj sceni.  Zadnjih godinu dana nastupaju gdje stignu, snimaju svoj prvi LP, a nedavno su objavili i kratak film Ogenj – Folk Rock Story u kojem donose “svoju priču, od punka, podruma, do velikih pozornica i izdavačkog ugovora”.  U intervjuu koji su prošle godine dali za portal Livesvirke, požalili su se da ih nitko ne pita o pjesmama i o čemu one govore. Srećom, baš smo o tome htjeli porazgovarati s Tomislavom, frontmenom ovog jedinstvenog (podravskog) celtic punk benda.

©M. Helena Photography & Art

Pjevate na kajkavskom. Kako je došlo do te odluke? Da li si na taj način (svjesno) sužavate komercijalni doseg?

Nije bilo nikakve svjesne odluke. Jednostavno oduvijek stvaram na materinjem kajkavskom i tu nema kompromisa. Lakše mi je izražavati se tako, a narječje je ujedno i pjevno i melodiozno. Iako se može činiti da stvaranje na dijalektu ograničava, to zapravo i nije nužno istina. Naše je iskustvo potpuno drugačije te smo dosad, osim u (sjeverozapadnoj) Hrvatskoj, svirali i u Poljskoj, Tučepima, Gospiću, Slavoniji, Rijeci.  I tamo smo atrakcija jer im je taj naš kajkavski baš egzotičan i simpatičan.

Ipak, prošlo ljeto vas se dosta puštalo na drugom programu Hrvatskog radija. Kako ste se uspjeli ‘probiti na nacionalnu scenu’?

Vjerujem da su naše pjesme, a pogotovo naši live nastupi magnet za ljude. Svemu što radimo pristupamo pozitivno, radimo vesele stvari, nismo opterećeni ni politikom ni zbivanjima vezanima uz nju. No, da budemo potpuno potpuno iskreni, odličan posao je odradio i naš PR iz Dancing Bear-a.

Spomenuli ste da ste nastupali i izvan Hrvatske?

Krajem rujna nastupali smo u BIH, točnije u Zenici i Sarajevu, i usput upoznali neke divne ljude. U Zenici smo predstavljali dokumentarac o nastanku benda, i sudjelovali na festivalu dokumentarnog rock filma. Sarajevo je pak bila jedna fantastična punkerska priča. Također smo nastupali i u Sloveniji i Poljskoj kamo se svakako vraćamo opet u 2018. godini.

©M. Helena Photography & Art

Kako izgleda tipičan proces nastanka vaše pjesme?

Većinom kreće od neke jednostavne melodijske linije koja se zatim malo razradi i upotpuni. Kako se ona u glavi slaže, paralelno se javlja i neka tema. Taj je dio procesa zapravo najvažniji – poslati neku poruku, a da je ona inspirativna i originalna. Zatim na probama cijeli bend dalje radi na pjesmi, aranžmanski i idejno, te tako ona uvijek dobije neki novi “izgled”.

O čemu najčešće govore vaše pjesme? Postoje li teme kojima se uvijek vraćate? Odakle crpite inspiraciju?

Da, postoji tema kojoj se uvijek vraćam  – ljubav! Pjesme Ognja su često ljubavne, priče kroz koje smo prolazili ili koje ocrtavaju odnose – kako s ljudima, tako i s Bogom. Zatim su tu neki tradicijski elementi, folklor. Inspiracija većinom dolazi ili iz svakodnevnog života i situacija ili pak priča koje mi se vrte po glavi.

Opisali ste se kao “folk rock bend s plesno-zaraznim doskočicama na domaćem kajkavskom”. Može se već reći da ste poznati po svom energičnom ritmu – k tome ste i dobro usvirani. Je li vam instrumentalna dimenzija pjesama bitnija ili težite svojevrsnoj harmoniji između glazbe i riječi?

Kao prvo, hvala na komplimentu! Većina članova benda svira jako dugo i aktivni  su na sceni već više od deset godina kroz razne druge projekte. Staž nam ide na ruku pa možda i zato lakše otpustimo kočnicu na pozornici. Instrumentalna dimenzija pjesme nam je bitna, ali nikako dovoljna – lirika je uvijek najvažnija. Kvalitetna pjesma je ona koja ima i jedno i drugo; međutim, kvalitetan tekst je onaj koji kod nas drži cijelu pjesmu.

U posljednje se vrijeme sve više priča o riječima pjesama kao poeziji, naročito nakon što je Bob Dylan osvojio Nobelovu nagradu za književnost prošle godine. Koje je vaše stajalište? Imate li uzora među domaćim (ili stranim) tekstopiscima? Zašto?

Volim čitati, no u zadnje vrijeme pronalazim sve manje vremena za čitanje, osobito poezije. Ono što ipak trenutno čitam su Psalmi. S obzirom da završavamo svoj prvi album, dogodilo se da sam ponavljao tekstove pjesama i još ih pokušao malo dovesti u red. Tako sam otkrio da su neke pjesme drugačije zapisane nego što ih ja pjevam (zbog ritma). Denis mi je obratio pozornost na činjenicu da je u pitanju zapravo lirika koja mora ostati zapisana u obliku u kojem postoji. Ti će tekstovi biti objavljeni u knjižici uz naš prvi album kao mala zbirka lirike.

Što se tiče ostalih tekstopisaca, nemam uzor niti neku nit vodilju. Međutim, sjećam se da sam se prije desetak godina slučajno našao  na predavanju Božidara Prošenjaka i da me njegova lirika na kajkavskom totalno oborila s nogu.

©M. Helena Photography & Art

Uvod u Hote, hote podsjeća na Smells Like Teen SpiritKada je potonja pjesma snimljena, Kurt Cobain se isprva libio objaviti je jer ga je previše podsjećala na Pixies (pjesma je naravno postala klasik). Gdje su po vama granice glazbene inspiracije kolegama?

Hote, hote ima jake korijene u Nirvani, kao i u opusu Red Hot Chili Peppersa. Također vjerujem da u njoj ima još štošta što se može povezati s bilo čime! Dokle god pjesma ima svoj štih i dok je makar jednim svojim dijelom originalna, smatram da treba postojati sloboda da jedna od druge “posude” ono najbolje. Ionako svi vrtimo istih nekoliko nota, samo ih različito “pakiramo”.

Sjećam se kada sam prvi puta vidjela ime benda Ogenj; ime mi je naravno odmah zapelo za oko, a činjenica da pjevate na kajkavskom je bila svojevrsna “udica”. Nažalost, nema ni približno dovoljno književnosti i glazbe na kajkavskom – to znači da obavljate i neku vrstu društveno-korisnog rada. Kajkavci opet (napokon?) imaju nekoga da ih predstavlja na suvremenoj sceni, i van kajkavskog govornog područja. Osjećate li možda obavezu ili pritisak zbog toga?

Ni pritisak ni obveze već ponos. Ponos što pjevamo na svom dijalektu, te stvaramo glazbu koja ne zvuči niti jest plastična ili pak umjetna. Vjerujem da ne moramo previše dokazivati da možemo stati uz bok prvoborcima folk punk scene čak ni u svijetu, samo nam dajte priliku. A prilike nam sve češće dolaze.

Na književnoj sceni “ulogu” predstavljanja kajkavaca djelomice ispunjava Kristian Novak, trenutno najpopularniji i najuspješniji romanopisac u Hrvatskoj, podrijetlom iz Međimurja. Ogenj je iz Koprivnice. Istovremeno, Krapinsko-zagorska županija je dosta uspavana kada se govori o umjetnosti – čini se da zanimljive, inovativne stvari dolaze sa sjevernijeg dijela ove regije. Što mislite da je razlog umjetničke tromosti, odnosno nedostatka novih inicijativa kod Zagoraca?

Iskreno, ne znam, mislim da se razlozi ne mogu tražiti u tome odakle je netko. Ipak, činjenica je da je Međimurje gospodarski daleko najrazvijenija regija Lijepe naše i očito vrlo plodonosno na raznim poljima. Ogenj jest koprivnički, podravski bend, no naše je stvaralaštvo opet usko vezano uz Međimurje jer sam ja (tekstopisac i vođa benda) rođeni Međimurec.

Često vas uspoređuju sa Cinkušima i Zadrugom. Jesu li vas ta pitanja već počela iritirati?

Ma kaki. Cinkuši su super ekipa, svirali smo s njima kao i sa Zadrugom, čak više puta. A publika koja je njihova je i naša publika; zapravo njihova postaje naša.

Potpisali ste ugovor s Dancing Bearom i trenutno snimate prvi “pravi” album. Digitalni album (dostupan na Bandcampu) zove se Još je rano – kako ste se odlučili za taj naziv?

“Još je rano” je stih iz Lepe Mare, koji je poslužio kao inspiracija i za ime EP -a. To su prve snimljene stvari, i prve zapravo stvari koje su nastale, i fakat je bilo rano za bilo što, osim pustiti Ogenj da se rasplamsa.

ogenj17
©M. Helena Photography & Art

Hote, hote je svojevrsna himna (nas) sjevernjaka/kajkavaca. Pjevate o čovjeku koji vas zove na gemišt da se odmorite dok radite u polju. Vjerujem da se većina Zagoraca, Podravaca i Međimuraca nekada našla u sličnoj situaciji, svi znamo barem “jenega lika” kao što je taj. Tko je ovaj iz vaše pjesme?

U Hote, Hote spojena je stvarnost alternative s dobro poznatom tradicijom. Kao što ste prije spomenuli, jaki utjecaj Nirvane, a opet bisernica koja vodi temu i kajkavski vokal koji vozi rundu s Red Hot Chilli Peppersima. Tema je naočigled jednostavna i svakodnevna. I iskreno nije crno-bijela kako se na prvi pogled čini. A taj Lik, kojega neki znaju više neki manje, a neki ga ni nikada ne upoznaju može biti i alegorija. Hote, hote je himna svih umornih i opterećenih bilo čime na ovom svijetu koji se nadaju nečem boljem sutra.

O čemu se točno radi u Lepoj Mari?  Na prvo slušanje je pomalo zbunjujuće (je li Mara pala s konja, je li se ozlijedila?) – no onda se slušatelj zapita koliko metafore ima u ovoj pjesmi? Tko je Mara? Predstavlja li konj nešto ili nekoga?

Hahahahaha, opet dolazimo do alegorije, odnosno prenesenih značenja u cijeloj pjesmi. Pjesma je zapravo i malo erotizirana i malo sarkastična. A tako lijepo plovi i na prvu je toliko obična, ispjevana tradicija o seoskoj dekli koja se uređuje i timari svog konja. Lepa Mara je stvaran lik, no lik koji ne opisuje nužno jednu djevojku ili mladića, već onoga koji koristi stvari koje mu/joj još nisu namijenjene. Mara nije pala s konja, na to je u pjesmi upozoravamo, ali je bila blizu! A konj kao i Mara. Voli sudjelovati u svemu što mu gazdarica naredi.

Za kraj, spomenut ćemo i dvije drugačije, izrazito ljubavne: Zela si me i Zanavek buš moja. Kako su one nastale i kako kotiraju na nastupima? Tko je u bendu romantičar? Tko je pak šaljivdžija – ‘dok zemlja se obrača / obrnem te / tu i tam i ja’?

Zanavek buš moja nikad ne silazi s naše set liste. To je stvar kojom pridobijemo i onu publika koja nikad nije čula za punk ili pogo ples. Pjesma je jednostavna, pjevna, mila i draga u refrenu i onda vas razbaca u nastavku. Kakav je tijek pjesme, takvi su i stihovi, pomalo fakinski. Svi smo mi romantičari i šaljivdžije.  S njom smo i krenuli na 101-ici, i bila je čak broj 1 na Ceneru nekoliko tjedana. Zela si me je romantičarska “clashovska” stvar, koja polako daje naslutiti, a na kraju i potvrđuje da sam “papučar”. U zadnje je vrijeme sve češće izvodimo na našim nastupima. I Zela si me i Zanavek buš moja su pjesme nastale u prvoj fazi stvaranja benda, jedna ljubavna ispovijed i jedna iskrena zaljubljenost!

Bonus pitanje 🙂  Imate li najdražu kajkavsku riječ?

Ah, kak smo celi v kajkavskom, to nam je se pod normalno, i nešternu posebnu baš i nemamo!

 

Razgovor vodila Matea Šimić

Fotografije u članku: M. Helena Photography & Art 

Naslovna fotografija: Luca Bove

Oglasi