Venecija u snovima

 

Venecija koje nije bilo,

koja je blistala kao staklena pikula na podnevnom suncu,

koja se u listopadu udaljavala od mojih misli na rijekama kiše

i svakim korakom bježala od mene prema ustajalim tragovima starog grimiznog ruža

u ponore uvelog cvijeća kojemu sam se iznova izabirala diviti,

ponovno nečujnim korakom nalazi put do mog nestalog sjećanja.

U njemu vidim jedan brod na kojemu bismo se gledali kao ljubavnici

i sobu iznad bezbožnih kanala koji bi odvraćali pogled od naše nespretne indiskrecije

i Venecija se topi i nestaje,

ostaje tek ožiljak na tijelu umrlog sjećanja jer je nije bilo.

Kao ni nas,

ljubavnika.

 

 

Planina Donja

 

Pukao je u jednom trenutku

između stihova o gradu i glazbe ulice na vrhu planine.

Pukao je nepovratno.

Odlomio je život u bezbroj kockica ništavila prosipavši ih po cestama uništenog hrama Smisla.

Smisla nema, a pukotine su posvuda

posvuda posute

posute po podnevima, jutrima

jutrima u maglama i rimama

rimama o snovima

snovima o bogovima

bogovima čija su tijela pretvorena u plodove šume.

Pukao je da bi

napokon postao čitav,

sjedinjen sa svim kozmičkim nemirima,

vremenom i mjestima s oblacima satkanima od čipkastih spirala nadvijenih nad našim snenim bivanjem.

Pukao je i napokon je postao ispunjen –

svjetlošću sunca, neprekidnim kruženjem vremena i zaboravljenom radošću svijeta.

 

 

Mi

 

Mi koji se nadamo da

ćemo se jednoga dana

smjeti nazivati pjesnicima

Mi koji pijemo previše samo zato što

osjećamo previše i samo tako možemo glumiti da je  la vie stvarno en rose

Mi koji volimo ili previše ili premalo ali

nikada

dovoljno

Mi koji noćima proždiremo mjesečeve zrake svojim melankoličnim ustima

kroz prozore zakucane trulim daskama bulazneći u stihovima

Mi koji smo spoznali

ljepotu smrti

ljepotu života

slatkoću gubitka i

okove odlaska

Mi koji se ne smijemo očima već sasvim tiho srcem

Mi smo…?

 

Vedrana Pavlak rođena je u Zagrebu gotovo pola godine prije Univerzijade. Po struci je magistra polonistike i indologije, radi kao učiteljica engleskog i freelance prevoditeljica. Suosnivačica je umjetničke udruge Art Lab i suradnica na projektu Global Love Museum. Vozi bicikl, gubi se po svijetu, pije kavu sa svojim psom Buckleyjem, piše, fotka, sanjari. O sebi najviše više voli govoriti kroz stihove. Kontakt: vedrana.pavlak@gmail.com, artisticki.laboratorij@gmail.com

Fotografija: Alan Farhadi