Tog se dana ljeto prebacilo u jesen. Popodnevno sunce, oslobođeno vrućine, sjedilo je zavaljeno na nebu ne upirući više prstom u svakog. Zagledana u zlatne dlačice na podlakticama, pedalirala je uzbrdicom. Rogači su na tom dijelu puta mirisali preko svake mjere. Nije se mogla odlučiti otkuda stizala je bol. Gore je desno prostor između šestice i sedmice pulsirao. I uho ju je boljelo, pritisak se širio transverzalom sve do ramena. Guvernal ju je zanosio u desnu stranu gdje se klatila natovarena vrećica. Uspravila se na pedale. Pulsiranje se pojačalo. Više nije bilo sumnje. Šestica gore desno. Gotovo je bila sretna zbog otkrića.

Nastavila je prečicom. Dvaput morala je posve stati. Bol je bila veličanstvena, ušiljila se i brisala sve oko sebe. Sišla je s bicikla i gurala ga preko kamenja uz sasušene kupine. Na polju su stajale tri ovce i gledale je kao što ljudi gledaju novopristigle. Nadomak ceste čula je zvuk motora i procijenila da je još daleko. Istog se trenutka našla na podu. Iz bočne žablje perspektive gledala je kotač  bicikla kako se lijeno vrti dok nije stao.

Pridigla se. Lakat i desni obraz bili su oguljeni, japanka izvučena iz potplata. Zagledala se u to što ju je srušilo. Izvaljen je patuljasti motor još uvijek zujao svojim udaljenim zvukom. Mršavi vlasnik ustao je krvavih koljena i ugasio motor.

 „Zub!“ odvratila je pogled i ispljunula komad zuba zajedno s oslobođenom sukrvicom i gnojem. Naslonila se na suhozid zatvorivši oči.

„Niste čuli da se približavam?“

„Jesam, ali nisam znala da ovakvo vozilo postoji. Voziš motor s koljenima do brade.“ Pljunula je još malo sukrvice. „Uostalom, nema veze.“

„Zagrizite ovo.“ Pružio joj je mekani komad svoje šilterice. Odgurnula ju je.

„Osim zuba, što Vas još boli?“

I tada je osjetila da se nešto bitno promijenilo. Jezikom je prelazila po unutrašnjosti. Komad šestice gore desno nedostajao je.

„Više me ništa ne boli.“

„Ne razumijem?“

„Ispao mi je komad koji me bolio.“

„Imali ste truli zub koji je ispao?“ U smijehu mu se osjećalo olakšanje. Sjeo je uz nju i stao motati duhan.

Pljuckala je. Krvarenje se smirivalo. Macaklin se pojavljivao i nestajao na susjednom suhozidu. „Nije pametno sjediti uz suhozid.“

„Zbog zmija?“

„Pa da.“

„Ma neće ništa biti. Mom je didi poskok upao u ovratnik od košulje.“

„I?“

„Ništa. Umro je.“  Naslonio je glavu na kamen. „Male su šanse da i unuk umre na isti način. Poskoci nisu nasljedni.“

Odmaknula je leđa.

Pljuckala je i pokušavala spojiti gornji dio japanke s donjim. Izvukla je gumicu iz kose i njome pričvrstila stopalo za potplat. Promatrao ju je s podsmijehom. Ili je to tako izgledalo jer mu se donji kapak podvlačio i stiskao pogled.

„Hoćete cigaretu?“ zabavljao se gledajući je.

„Ne. Idem kući.“ Ustala je prenaglo i sve joj se zacrnilo. Negdje među rasutim stvarima iz vrećice zvonio je mobitel. Nije joj se dalo tražiti ga, a još manje objašnjavati gdje je zapela.

Pomogao joj je podići bicikl. Izvitopereni blatobrani ispali su iz žbica i boja se malo ogulila, ostalo je sve bilo na mjestu.

„Da Vam pomognem sa stvarima?“

„Mogu sama.“ Htjela je što prije otići. Strpala je stvari u rastrganu vrećicu i zavezala je u čvor kao da nosi smeće u kontejner. S katedrale sv. Marka čula su se zvona.

„Mrtvo zvono,“ promrmljao je motajući duhan. „Ženska je.“

Pričvrstila je vrećicu i sjela na bicikl.

Položio je ruku s cigaretom na guvernal. „Pazite na sebe.“

Nije ga gledala u oči, nego u prste. Kažiprst i srednjak bili su pri vrhu spljošteni i bez noktiju, kao da su davno prije pripadali golemoj žabi.

„To mi je od preše.“

Uzela mu je cigaretu iz ruke, povukla dim i vratila je među žablje prste.

„I ti se pazi.“

Vozila je prema kući i jezikom napipavala oslobođenu rupu gdje je donedavno bio epicentar boli. Na mjestu kutnjaka je stršao komadić odavna mrtvog korijena. Prinijela je prste nosnicama, mirisali su na duhan. Opipala je oguljen obraz, blago ju je žario. Majica je bila pokapana krvlju.

„Ej, ej, eeej!“, začula je iza sebe zajedno s ubrzanom vrtnjom pedala i zupčanikom koji je preskakao. Prestigao ju je susjedov unuk i zakočio prepadnut: „A što se tebi dogodilo?“

 

Jelena Lešaja rođena je u Zagrebu 1977. godine, gdje je završila studij filozofije, sociologije i bibliotekarstva. Piše kraće forme. Radi u Hrvatskoj knjižnici za slijepe, u čijem zvučnom časopisu Znanost i umjetnost objavljuje putopisnu prozu. Na natječaju metaFORA 2015. godine joj je jedan putopis osvojio drugo mjesto, dok je drugi ušao u finale za nagradu Dijana Klarić 2017. godine. Kontakt: jlesaja@gmail.com

Fotografija: Andrew Toskin

Oglasi