Kazuo Ishiguro je proglašen dobitnikom Nobelove nagrade za književnost u oktobru ove godine. Nakon prošlogodišnje burne dodjele Bobu Dylanu, književni kritičari su prognozirali da će se ovaj put igrati na sigurno. Prognoze su govorile o popularnom, mainstream piscu (muškarcu) iz Europe, no, zanimljivo, Ishigurovo ime nije spominjano. Nećemo znati narednih pedeset godina ko su kandidati bili, ali mediji su, valjda vođeni manjkom želje da istražuju i jednostavnošću copy-paste tehnike, vrtili jednu listu mogućih pobjednika, sa imenima kao što su, između ostalih:  Don DeLillo (SAD), Margaret Atwood (Kanada), Haruki Murakami (Japan) i Ngũgĩ wa Thiong’o (Kenija).

Ishigurova pobjeda i jeste i nije iznenađujuća. Sav trud koji organizacija ulaže u to da Nobel bude globalna nagrada, nema značajnog efekta, jer ako gledamo statistiku, lako primijetimo da je Švedska akademija naklonjenija bijelom muškarcu iz Europe, iako tvrde da su rasa i spol  nebitni faktori pri odabiru. Ipak, u zadnjih dvadeset godina, 60% nagrada je otišlo u ruke europskim piscima. Pritom su po četiri nagrade otišle u Afriku i Južnu Ameriku, mada što se Sjeverne tiče, u zadnjih pedeset godina se vidi manji pomak ka rasnoj raznovrsnosti. Iz Azije, osam je pobjednika (ako računamo i Ishigura koji je Japan napustio u petoj godini). Od sto četrnaest nagrađenih, svega četrnaest je žena.

Ishigurova pobjeda je iznenađenje jer je Akademija duže vrijeme birala manje poznate pisce koji su naklonjeni ekperimentisanju i nekonvencionalnim formama, te je bila kritikovana da odabirom zauzima politički stav, umjesto da se fokusira na stil, tematiku i popularnost autora. Ovaj put su birali po književnim dostignućima, a Ishiguro je svojim radom, stilom i temama itekako zaslužio nagradu. Vrijedi razmotriti tri značajna elementa koja su Ishigura dovela do statusa miljenika publike i dobitnika najvećeg priznanja za književnost.

Raznovrsnost djela

Od dvadeset osam prethodnih dobitnika Nobela koji su romanopisci i pišu na engleskom jeziku, Ishiguro se izdvaja po pristupačnom proznom stilu. Postigao je i komercijalni uspjeh, a njegovi romani su prevedeni na više od četrdeset jezika. On ne dopušta da ga pravila jednog žanra okuju, već kombinuje žanrove, domišljato im rušeći granice, pa se kritičari obavezno nađu u filozofsko-književnom pokušaju da roman o kojem pišu uredno upakuju u rigidni, jedno-žanrovski paket.

U 27. godini, Ishiguro je postigao uspjeh objavom svog prvog romana, A Pale View of Hills (1982), smještenog u Nagasakiju, a koji prati ženu koja se seli s kćerkom u Englesku da živi s novim mužem, međutim kćerka izvrši samoubistvo. Četiri godine kasnije, objavio je djelo nagrađeno prestižnom britanskom Whitbread nagradom, An Artist of the Floating World, čiji je pripovjedač stariji slikar koji živi u Japanu poslije Drugog svjetskog rata. 1989, Ishiguro je objavio jedan od romana po kojima je najviše poznat, koji mu je zapečatio internacionalnu slavu, ali i koji je iznenadio publiku, te poveo mnoge polemike oko samog Ishigura. Roman The Remains of the Day, prodan je u više od milion primjeraka na engleskom jeziku, osvojio je Booker Prize, te je adaptiran u film. Poslu odan i emocionalno otuđen batler Stevens je bio tema mnogih diskusija, o emocijama, o klasama, ali i onih o Ishigurovom naslijeđu. Mnogi kritičari su, suprotno Ishigurovim izjavama, tvrdili da je Stevens odraz japanskog društva, iako je roman prikaz britanskog društva u periodu oko Drugog svjetskog rata.

Ishiguro je nastavio eksperimentisati i pomijerati granice žanrova svojih romana, te je 1995. objavio The Uncosoled, o pijanisti u neimenovanom europskom gradu, koji je naizgled roman struje svijesti, nalik snu. Kritičari su ovdje bili žestoko podijeljeni, jedni smatrajući da je upitanju kompletan novi žanr lošeg romana, drugi slaveći ga kao remek-djelo. Ishiguro je potom objavio When We Were Orphans (2000), o ocu usvojene kćerke, čija je misija da riješi misteriju nestanka svojih roditelja, a kojim Ishiguro istražuje šta znači biti siroče. Pet godina kasnije, izašlo je još jedno djelo (također adaptirano u film) kojeg su svi obožavali, Never Let Me Go – distopijski sci-fi roman o tinejdžerima u engleskom internatu koji je ustvari farma organa – i kojeg je magazin Time uvrstio među sto najboljih romana napisanih na engleskom jeziku između 1923. i 2005.

Ishiguro piše i kratke priče, scenarije, ali i tekstove pjesama. Nedavno je radio sa jazz pjevačicom Stacey Kent, a njihova kolaboracija je rezultirala najprodavanijim jazz albumom u Francuskoj. Očigledno je da ovaj pisac, i u stvarnom i u fiktivnom svijetu, teži ka internacionalnom elementu.

Internacionalni pisac

Ishiguro je umjetnik koji svojim radom i pisanom rječju zove – izaziva, rekla bih – misao čitatelja da samu sebe proguta i provari, dekonstruiše i transformiše u saznanje i svijest o svom stanju i stanju drugoga. On često ne daje precizne geografske ili temporalne markere u svojim romanima. Izjavio je da internacionalni pisac piše za čovjeka, za lokalno društvo, ne za cijeli svijet sa svjesnim ciljem da njihove knjige budu prevođene. Tek kada mi pisci usmjerimo svijest ka onome od čega je čovjek satkan, to će imati odijeka u ljudskom biću bez obzira na to gdje i kada je živjelo. Kako je rođen u Japanu, a od pete godine živi u Britaniji, obje države su očekivale da Ishiguro bude književni predstavnik one druge. Za sebe je rekao da je ‘pisac bez doma’, a ta specifična situacija mu daje mogućnost pronicanja u ljudski um, psihu i osjećaje koje stavlja na papir, kombinujući i isprepličući ih, time stvarajući čovjeka.

Ishiguro je postao opće priznat i prepoznat po svojoj snažnoj i emocionalno suzdržanoj prozi. Njegova djela su često pisana u prvom licu, a njihovi nepouzdani pripovjedači negiraju neku istinu koje polako postaju svjesni kada i čitatelji, te je moraju naučiti prihvatiti. U Ishigurovim romanima, puno stvari ostaje nedorečeno, ali postoji i jaz između naratorove percepcije i realnosti. Naratorima se ne može vjerovati ni u jednom trenutku; njihova sjećanja nisu pouzdana i često su kombinacija stvarnosti i mašte, individualnog i kolektivnog bola i žaljenja, ali i projekcije njihovih osjećaja, grižnje savjesti i čežnje za onim što su uradili ili nisu mogli uraditi, što čitatelji prepoznaju i s čime se mogu poistovijetiti. Sve nabrojano su univerzalni aspekti stvarnog postojanja, pa možemo zaključiti da internacionalnog pisca – onog koji se može povezati sa čitateljem bilo gdje u svijetu – stvara posebna vrsta univerzalnosti.

Univerzalnost u pojedinosti

U skladu s oporukom Alfreda Nobela, dobitnik nagrade mora biti osoba ‘koja se bavi univerzalnim pitanjima, neko ko nas sve potiče na razmišljanje’. Nobel je, po svemu sudeći, bio destruktivna sila, pa je ironično, ali primjereno da stvaralac kao što je Ishiguro, dobije ovu nagradu. Njegova djela su puna slojevitih, općih tema koje se isprepliću i tvore materiju njegovih romana. Njegovi likovi ne ilustriraju primarno bilo koju konkretnu društvenu/nacionalnu grupu, već stoje kao univerzalni likovi, predstavljajući teme koje se mogu primijeniti na bilo kojem mjestu u bilo kojem periodu, što Ishiguro naglašava prostorno-vremenskim karakteristikama ili poremećajima. Ne možemo tvrditi da je autorova namjera da stvara isključivo likove koji će stajati van svakog prostorno-vremenskog konteksta, jer bi to moglo implicirati da su ti likovi generični i nerazvijeni, ali je upravo suprotno.  Oni su konkretni, psihološki kompleksni, empatični, dok u isto vrijeme pate od neke vrste emocionalne otuđenosti i nisu u stanju povezati se sa drugim ljudima na značajnom nivou. Međutim, čak i termin ‘značajan’ je, kako Ishiguro ilustrira, relativan.  Što je bitno batleru Stevensu, često je nebitno čitateljima, ali kroz njegovu potragu za profesionalnim savršenstvom i za načinom na koji će postati koristan element društva, on otkriva svoje specifično ljudsko stanje, univerzalno u smislu da se čitatelji mogu poistovijetiti s njim, bez ozbira na svoj društveni kontekst. Da bi naglasio univerzalnost tema i likova, Ishiguro često koristi aspekte globalizacije, kozmopolitizma, profesionalizma, te prekookeanske teme.

Uzimajući rečeno u obzir, dalo bi se tvrditi da socio-historijske i geo-političke činjenice služe samo kao pozadina, odnosno kao polazne tačke sukoba unutar likova, te onih unutar kolektivne svijesti. Time, Ishiguro nudi posebnost s kojom se čitatelji povezuju, a tu se rađa njihova empatija. Čitatelj uviđa da likovi, kao stvarni ljudi, nisu isključivo dobri ili loši: razum, psiha, etičke norme i osjećaji unutar jednog čovjeka, svi oblikovani neposrednim društvenim okruženjem, stvaraju likove složenosti i kontradiktornosti, koje možemo zvati paradoksima. Oni tragaju za individualnošću dok zahtijevaju mjesto u društvenoj mašini. Upravo je ova složenost, jedinstvena ljudskom biću, ono što Ishiguro vješto prevodi u svoje romane i sa čime se čitatelji povezuju na podsvjesnom nivou.

Ishiguro nije završio

Ishigurovo zadnje djelo, The Buried Giant (2015), je još jednom iznenadilo publiku koja se, čitajući, našla u svijetu vitezova i monaha, džinova i zmajeva. Roman, smješten u arturijanskoj Engleskoj, prati stariji par, Axl and Beatrice, koji napušta selo u potrazi za svojim sinom. Ovo djelo je pak prvenstveno alegorija koja istražuje teme kojima se Ishiguro stalno vraća, kao što su individualno i kolektivno sjećanje i krivica, manjkavost sjećanja, smrtnost i vrijeme.  Svi njegovi likovi su kompleksni pojedinci koji rastvaraju i razmatraju elemente osobnog, ali i društvenog postojanja, svijesti i savijesti, veze s drugima, poveznice koje stvaraju te veze, žrtvovanje i samožrtvovanje. Oni traže svoje mjesto u realnosti, u mašti, u nepouzdanim sjećanjima i u svijetu koji se konstantno i brzo mijenja, a nad kojim nemaju kontrolu, kao što nemaju kontrolu ni nad sopstvenim životima.

 

Kulović Selma

Fotografija: Sarah Hina

Oglasi