Gledali smo te prije nekoliko godina na solo nastupu u Zaboku, u Polanoviću. Polovica prisutnih bila je fascinirana, dok se činilo da te druga polovica ili nije razumjela ili suviše doživljavala. Kakva su ti inače iskustva s koncerata?

Ako je polovica prisutnih bila baš fascinirana, to je prilično dobar ishod za jednu kafansku svirku na kojoj se ne sviraju coveri. Možda zato što je posrijedi bio Badnjak, pa je vladala atmosfera blagdanska. Inače te kafanske svirke uz rijetke izuzetke prolaze u atmosferi gdje uživa par prijatelja, a ostatak ljudstva čine posjetioci kafića koji nisu ni znali da te večeri netko svira. I onda normalno da gledaju svoja posla i ne fermaju previše izvođača, jer ipak se ne radi o njihovom kvartovskom frendu autolimaru koji iz hobija svira na akustari Azru, Balaševića i Bijelo Dugme. Ako se trajno svidiš barem jednom od tih slučajnih posjetitelja, to je veliki uspjeh. Klupski i festivalski koncerti također variraju. Nakon nekih koncerata poželim da nisam ni nastupio, a na nekim drugim mjestima se mogu dogoditi čuda slijedom kojih ću upisati nastup u listu provoda života.

 

Neke riječi u potencijalnim hit pjesmama (npr. Youtube Party , Zaboravit ću da sam u kurcu ) možda sprječavaju da te emitiraju (poznatije) radio postaje. Slažeš li se i je li ti to važno?

Naravno, važno je da te radio stanice redovito vrte. Nažalost, jedino studentske i ostale neprofitne radio stanice ne provode cenzuru, ali njihov odjek je ograničen. „Poznatije“ radio postaje su selektivne, pa će tako psovanje kod neafirmiranih bendova biti razlog nepuštanja u eter, dok će se poznatijim izvođačima (npr. raznim domaćim reperima) gledati kroz prste, jer im njihove psovke dižu slušanost.

 

28946188_1646185368752166_417247772_o

 

Recenzije tvojih albuma dosta su oprečne, od slabašnog do sjajnog. Što misliš da je razlog tome?

Ljudi imaju različite ukuse, ali statistički gledano ispada da je bendove „čistih“ žanrova (pop, rock, punk, metal, rap, reggae…) lakše ili voljeti ili mrziti, dok su oko eklektičnih bendova koji poput Čudnoređa sve te žanrove kombiniraju mišljenja češće podijeljena. Kome je draži prvi album Čudnoređa jer je više rock, kompleksnijih aranžmana i društveno „relevantnije“ tematike, manje će mu se svidjeti drugi koji je više pop, jednostavniji i ležernijih tekstova. Vrijedi i obrnuto. Oni kojima će pasati svaki uradak su u manjini. Puno manje takvih polarizacija mišljenja doživljavaju bendovi unificiranog stila iza kojih stoji čitava supkultura. Čudnoređu otežava afirmaciju upravo to što se ne uklapa niti u jedan postojeći kalup, pa mora iz svake supkulture pecati čovjeka po čovjeka. A to dugo traje.

 

Slušamo te na Bandcampu i Youtubeu. Ima li te na drugim platformama?

Hvala, samo tako nastavite. 🙂 Za sada nema.

 

Jesu li izdavači u Hrvatskoj dosad pokazali interes za potpisivanje ugovora?

Nisu. A i da jesu, samo izdavaštvo mi ništa ne znači. Veliki izdavači su previše zaokupljeni angažmanom oko nekoliko svojih glavnih zvijezda da bi se imali vremena adekvatno baviti manjim bendovima. A ipak potpisuju ugovore s kim god stignu ne bi li nešto ušićarili preko tantijema. Zauzvrat dobiješ da ti se pjesma triput zavrti na radiju ako imaš novi singl. Ipak, prihvatio bih ponudu izdavača koji se pored izdavaštva aktivno, kontinuirano i brižno bavi booking menadžmentom i promotorskim djelatnostima. To je ono što danas gura bend. CD-jeve ionako malo tko kupuje.

 

29134610_1646188562085180_233347590_n

 

Što misliš o zagrebačkoj, hrvatskoj i regionalnoj glazbenoj sceni? Imaš li favorite?

Scena je sve od undergrounda do estrade. U njezinom „alternativnom“ i „rock“ segmentu, a to je recimo niša na koju Čudnoređe cilja, postoji 5 do 20 bendova i izvođača (ovisno govorimo li o ZG, HR ili ex YU) koji se rotiraju po svim većim koncertima i festivalima. U tom ziheraškom booking konceptu točno se zna tko će napuniti Sax, tko Tvornicu, a tko Dom sportova. Tko upadne u to društvo, može se reći da je uspio (u konvencionalnom smislu riječi). Imamo i cover/tribute scenu koja cvijeta u svim prostorima, od malih kafića za koje nitko nije čuo do Vintagea i Boogalooa. Potražnja za popularnim imenima i cover/tribute bendovima otežava proboj manjim neafirmiranim bendovima. Pored toga, u Zagrebu se dešava gro evenata koji se preklapaju, na internetu vlada hiperinflacija raznih bendova, stilski trendovi se turbulentno mijenjaju i prepliću, tako je danas teže nego ikada naći se na pravom mjestu u pravo vrijeme. Nije dobro ako sviraš previše, niti premalo. Ako redovito ne izbacuješ novi materijal i spotove i ne oglašavaš se bilo kojim drugim vidom (samo)promocije, ljudi te brzo zaborave, a i ovako te sve teže upamte. Osim truda da se probaš ugurati kao predgrupa bendu s najmanje duplo većom bazom fanova od tvoje, treba imati i podosta sreće, a na taj faktor je gotovo nemoguće utjecati.

Favorite sigurno imam. Naći će ih ona/j tko čita moje izvještaje s koncerata pisane za glazbeni portal terapija.net.

 

Koliko često nastupaš? Jesi nastupao izvan Hrvatske?

Od 2010. do danas sam održao preko 200 nastupa bilo solo ili s bendom. Uglavnom po Hrvatskoj, ali bilo je i nekih svirki u Sloveniji i Srbiji.

 

28944176_1646185425418827_1507039521_o

 

Imaš, u nedostatku boljeg izraza, dosta nepredvidljiv glazbeni stil, a i vizualno si često dosta upečatljiv (npr. kućni ogrtač).  Koji je razlog tome? Je li u pitanju traženje stila ili nešto drugo?

Kako mi točno možemo znati (ne) traži li se netko u nekom stilu ili više njih? Netko će prvo svirati punk, pa kasnije preći na pop rock. Je li se on u početku tražio, pa kasnije našao? Ili se u početku našao, pa kasnije izgubio? Možda se u obje faze našao, a možda je u obje od samog starta izgubljen. Ta procjena često ovisi o subjektivnim preferencijama ka određenom žanru ili fazi izvođača.  Čudnoređe šara po stilovima. Nekima je to znak krize autorskog identiteta, drugima predstavlja oslobođenje od robovanja kalupima. Osobno, u kojem god stilu se tražim, tamo se i nađem. Ako se mogu nazivati muzičarom, onda nemam krizu identiteta dokle god se bavim muzikom. Drugo, sigurno se ograničavam. Možda mi nije svaka pjesma na isti kalup, ali koliko god kalupa koristio i kako god bili oblikovani i dalje su kalupi. Danas je floskula mnogih bendova tvrditi da se „ne ograničavaju“ na jedan stil. Ograničavanje je postala svetogrdna riječ, jer popularno je ostavljati dojam tolerancije, a tko nije „tolerantan“, neprijatelj je „liberalnog“ društva. Međutim, u praksi je neograničavanje češće umišljaj nego stvarna činjenica. Kod mene još uvijek postoje brojni stilovi muzike koje nisu ili niti neće biti utkani u izričaj bilo zbog neznanja sviranja istih ili pak netolerancije spram stilova čije mi ekspresivne značajke ne odgovaraju senzibilitetu.

 

Čini mi se da su za tebe festivali idealna platforma, da bi ostvario prvi kontakt i da bi te publika vidjela. Poslije te ne bi lako zaboravili. Komentar?

Festivali su nam najbolja prilika za sviranje izvan Zagreba, jer kada se u „provinciji“ radi manji koncert, obično budžet organizatora nije dovoljno velik da bi mu se isplatilo zvati neki bend udaljeniji od matične ili susjedne županije, pa je lineup rezerviran za lokalce. Također, na festivalima ima puno ljudi i bolje su raspoloženi za partijanje. Samim time su i prijemčiviji na muziku. Bend kojem publika priredi divlju i/ili veselu atmosferu bolje se upamti od onog na kojem je publika trula.

 

Je li Stevo Čokrlić, serviser kafe aparata, stvarna osoba?

Imenom i prezimenom jeste, vjerojatno i strukom. Sve ostalo je izmišljeno. Njegovu staru vizitku (još iz doba Juge) sam pronašao u jednom napuštenom restoranu pokraj kafe aparata. Prema nekim navodima još je živ. Neki kažu da je vrlo tražen serviser u ličko-senjskoj županiji, drugi da ne servisira dobro, ali da zna puno srati. Stevo Čokrlić nam je indikator popularnosti: kada se javi da je čuo pjesmu, to znači da nas svugdje slušaju i da možemo rasprodati veliki pogon Tvornice.

 

U jednom razgovoru rekao si da ti nedostaje feedback od slušatelja/publike. Kako se to može promijeniti?

Valjda moramo ili namjerno postati znatno gori ili bolji nego što jesmo. Najviše feedbacka dobivaju bendovi koje ljudi smatraju očajnim i vrhunskim. Svaki dojam između toga ne vuče ljude toliko za jezik ili tipkovnicu. Pored toga, vrlo su rijetki postojeći komentari čija pohvala Čudnoređa ide dalje od „odlično“, a pokuda od „loše“. Iz takvog površnog feedbacka se ne može dovoljno toga spoznati o sebi i svom radu, a meni se ne da gnjaviti ljude da svoje mišljenje, dobro ili loše, obrazlože do kraja. Ali u principu je recept vrlo jednostavan: što te više ljudi čuje, to ih više i opsežnije komentira.

 

28908130_1646185928752110_1427970805_n

 

Dio ljudske prirode je urođena potreba za pripovijedanjem. Sve tvoje pjesme su zapravo uglazbljene priče što te na neki način čini suvremenim trubadurom. Što misliš o toj definiciji, slažeš li se s njom? Vidiš li se kao neka vrsta nasljednika te slavne tradicije?

Iako imam i dosta pjesama koje izražavaju općenite stavove o „velikim“ temama, težim tome da se tekstovi više baziraju na malim pričama. Ali ne zato da bi me se smatralo trubadurom (ta kvalifikacija mi ne imponira, niti ne smeta), nego je tako veća šansa da kažem nešto što nitko prije mene nije rekao ili barem nije na taj način. Mnogi su uglazbili svoj stav o politici, ekologiji, religiji, policiji, vanzemaljcima, fašistima, komunistima, masonima, ovima-onima, ali mislim da nitko nije ispjevao što se događa na jednom prosječnom YouTube party-ju, na festivalu Ferragosto, na kakve poruke nailazi u haustorima stambenih zgrada ili kako zamišlja život servisera kafe aparata.

 

Koliko znaš o slam poeziji/spoken word izričaju? Kada se oduzme instrumentalna dimenzija tvojim pjesmama, riječi koje ostaju bile bi dobar materijal za ovu vrstu performansa. Je li to nešto u čemu bi se želio okušati?

Da mislim kako su riječi dovoljne, ne bih radio muziku za njih. Oduzimanjem melodije i drugih slojeva vokalne ekspresije tekst gubi na totalitetu. Nešto kao kada jelu oduzmeš umake i začine: možeš se najesti na silu, ali ne uživaš, nije ti fino. Ili recimo, tragikomedije Dušana Kovačevića su sjajne i na papiru, ali tek kada ih se uprizori na kazališnim daskama ili ekranizira kroz film, postaju multidimenzionalna remek-djela. Pritom se redatelj ne drži doslovno izvornog teksta, već ga prilagođava novododanim medijima. Tako bih i ja drugačije pisao da se izražavam „golim“ riječima, a još drugačije kada bih tekst namijenio slam formi koja je opet priča za sebe sa svojim specifičnim teatralnim i interakcijskim elementima. Radio bih i drugačiju (kompleksniju) muziku da pravim samo instrumentale.

Bio sam na raznim slam i drugim poetskim večerima. Kada bih se u onom „free stage“ dijelu javio iz publike da nešto izvedem, ne bih se mogao prisiliti da nešto izrecitiram, slabo mi to ide. Naprosto bih otpjevao tekst a capella ili uz gitaru ako bih je imao pri ruci. Ali to i dalje nije slam, iako sadrži neke slam friendly elemente.

 

Više o Čudnoređu saznajte na službenoj Facebook stranici.

 

Oglasi