* * *

 

Rijeka ne zna što je grijeh, mada jezik

lako napravi tu omašku dok je opetovano prevodi

i izgovara: moja rijeka, moja rijeka, moja

prevelika rijeka. Prostranija od nebesa.

Zato baš nemilosrdnija. Gipko i savitljivo

 

isklizne iz raskrhane zemljane žare, ovijajući se,

previjajući se; pogleda čvrsto uperena – pilji,

strogo namotana uz ogradu kao

kožni gajtan. Kuša rub tvoje brade, tvoja stopala,

tvoje dovratke dok zaokreće za dvije trećine kruga,

 

opasuje mi kao gurtna najnježnije dijelove lica.

Navečer, grad je gori nego što je bio ujutro,

rijeka zato toliko hučnija, nasadi opterećeni

nemjerljivom težinom, nasipi u grču žilavog

mladog raslinja, jednako nesvjesno kao greška

 

imenovanja. To nije rijeka koja se tako zove, već grad

dok zaokreće za dvije trećine kruga. Obećam ti,

doći ću na sigurno, doći ću, sigurno, pratim joj luk.

Zmija šarovita na njenoj ogradi – zavaranog u bjeloušku,

uvjeriš me da je riđovka – oponaša čitav tok,

 

jaruge i šančeve, zavijene oko tvog, oko njihovog,

oko mog, pozorno ispunjene tečnošću. Pilji u

jednu točku i čeka da se pokrene na južini,

naslućujemo je kao zaštitu. Kuša vlagu i blagoslivlja

usta rijeke, isto kako kušam tvoje usne,

 

sve da vrati neku svetost, neku uspješnost

i tečnosti koje je čine. Više od toga rijeka nam neće dati,

ni zvijezde – i mrtve i žive, i otečene i šuplje otekoše,

ni željezo izvučeno u dan, ni dan.

Ovdje se sve zavija, čak i grane breze zapetljane

 

u čvor nad nogostupom, a prostranije od nebesa

čak i naše ruke.

 

* * *

 

brdima nasuprot, tamnim i zelenim, uoči

u raspored proljeća produžene zime, uoči grada, raspoznajemo

im sjenku. pred teretom dana,

poravnamo s njima svoja ramena, u sasvim

primjerenom činu, meškoljeći se, premještajući težište,

u već neku jednakost, u ravnotežu koju, mada jedvice,

može podnijeti tijelo, koju ne priznaje vaservaga.

 

kralježnicu preobličimo u tu istu daleku krivulju,

lakim potezima, tečnim pritiskanjem točaka tijela,

podupirući se dlanovima. željno se izvijemo.

na pravom, na očekivanom mjestu.

nasuprot bijelim ponorima jutra postajemo teži

za svu težinu gojenih parcela guste šume,

zraka među još golim i tamnim listopadnim granama.

još između naših koža moramo uvesti srčiku,

zasad pjevamo samo ono što zrak pronese kroz nas.

 

ne očekujemo ništa, ali potvrđujemo sve:

grad bi trebao stići, u proslavi, nadimajući se.

propuštamo šumsku mikroklimu, ona se uvuče u

izrečeno sad, izrečeno ovdje, uvuče se u nas

okusom tišine, iščekivanja. ovako može započeti svijet

 

 

 

ORFEJ (V.)

 

četvrti dan na naredbu „ustani!“, budiš se,

ustaješ, uspinješ. hodaš, sav od grubih poteza

tih vještih prstiju, u konačnici nedovršen, još

zdravog tijela unatoč ranama, tim mjestima

gdje se svježa glina tvog tijela raspukla

u sušenju. tu gdje se sada mišići nesvjesno stišću.

rane su uvijek na najmekšim dijelovima –

ispod ključne kosti, na tom trbuhu, pa

na slabinama – a platna koja su te omotavala

već postaju dio tijela, dio iste truleži koja te oporavlja.

izliven u odlučnosti, utjelovljujući tu kvalitetu,

zakoračiš – ustanovljuješ tlo punim stopalom,

istom brzinom kojom ustanoviš svoje težište,

ravnotežu privremeno stečenu kada si izašao

iz te dijagonale. tako ponovno tvoriš tu tavnu

prostranost iza leđa i blijedu

svjetlost dana koja slijedi. dana u kojem ćeš bivati;

oni u kojima si bio sada su tek značajne radnje i prizori.

koliko god pjevaš privremenost, da te nekada

pitanje vremena i trajanja nije preokupiralo. a

ako ne sve, a onda bar temeljno moraš ponovno

ustanoviti. dlanom opipavajući zrak,

tvrdiš da postoji – lakši zrak, taj zrak bez memle

koji si gotovo zaboravio, taj podmukli zrak.

taj zrak gdje će se dogoditi proboj,

gdje će, uvjeren si kao u zrak i tlo, neka nježnost

razvaliti zvučni zid, otvoriti prazninu.

prstima te ruke gnječiš listove, travke kao

vodilje i ponovno stvaraš poroznost parka,

budiš osjet tijela voljenog, tvrdiš da postoji. to što

si nedovršen, tvrdiš, dokazuje da stižeš i

uznadno kušaš okus gubitka, okus tišine.

sve dvojbe ponovno osjećaš sa svakim

korakom, u ustima ih mrmljaš kao opetovanu

melodiju. kao nešto značajno.

poput tijela voljenog, poput oluje nad tvojom

glavom, poput zore. stoga odlučno pjevaš,

pjevaš tu dvojbu.

 

Izabrane pjesme dio su rukopisa “Ipak, zora” pohvaljenog na ovogodišnjem natječaju Goran za mlade pjesnike te rukopisa u pripremi “U procvatu”

Tomislav Augustinčić (1992., Karlovac) je etnolog i kulturni antropolog. Živi i radi u Karlovcu. Pjesme je u nekoliko prilika objavljivao na regionalnim internetskim portalima (Strane, Afirmator, Nema), u sklopu četvrtog izdanja projekta (Književni) Kulturni lift te čitao u sklopu događanja festivala 50 poems for snow. Rukopis „Ipak, zora“ pohvaljen mu je na natječaju za nagradu Goran za mlade pjesnike 2017. i 2018. godine. Piše tekstove za portal Aktiviraj Karlovac.

Fotografija: Bob Dilworth

 

Oglasi