u neke dane nastani se ovdje neki đavo

 

u neke dane nastani se ovdje neki đavo,

govori mi da sam luda:

luda si,

i sada lijepo sve porazbijaj, demoliraj,

zidove, namještaj i sve, sve, ispričaj se susjedima

zbog prevelike buke,

i ja se ispričavam,

preuređujem stan znate,

susjedi samo kimaju glavom, gledaju, vide, ali šute,

mora da će biti neka lijepa boja, pitala me

gospođa iz stana pored, ja joj kažem:

crvena, gospođo, na jednoj strani kao krv, a na drugoj

žuta kao žuč,

a to što udara nije čekić, nije moja glava, to je

moj đavo gospođo, ali to joj ne kažem,

to prešutim,

razgovor je ljepši ako pričamo o cvijeću i o

suncu, mada znam, i ona ima svoga đavla, čujem

ga po noći kad se smiri cijela zgrada kako

moli boga da joj ne svane, kako je nagovara

da uzme neku ljepšu stvarnost, ali

ujutro već dolazi iz trgovine, nosi dvije vrećice,

po jednu u svakoj ruci, spušta ih pokraj ulaza u zgradu,

dok otključava pita: je li gotov stan, kažem: bit će,

danas ili sutra, draga moja gospođo, dajte

da vam pomognem s tim vrećicama uz stepenice,

i kako je toplo danas, i kako miriše cvijeće,

i na rastanku mi namigne i kaže:

vi ste mladi vi imate vrijeme, a njen đavo kaže74

doviđenja mome i moj njenom isto kaže

doviđenja.

 

 

zavrtjelo mi se u glavi, ali

 

nisam se dao smesti kad su se razmaknula pokretna vrata, a na

ulazu u apoteku ukazali tvoja jakna, šal i stilizirane crne cipele

pa sam te samo netremice gledao u sinkopi između

trenutka u kojem si prišla tezgi i trenutka u kojem si rekla:

tablete protiv bolova molim, gledajući me ravno u oči tim svojim

mutnim pogledom iz kojeg sam mogao iščitati

povijest migrena s majčine strane do u tri koljena unatrag i da

ostanem pribran brzo sam se okrenuo prema

polici s analgeticima i pitao: slabije ili jače,

ne usuđujući se više okrenuti glavu u tvom smjeru svjestan

da pritom ispadam potpuni retard i idiot koji razgovara s policom, ali

ti si prekinula šutnju rekavši: slabije molim veće pakiranje, što je

pokrenulo bujicu u mojim koljenima pa sam se umalo

skljokao između blagajne i rafa s lijekovima, srećom

tvoja migrena je bila toliko jaka da nisi ni okom trepnula kad sam

prstom zakačio kutiju s be kompleksom koja je srušila

kapi za vene koja je srušila nevenovu mast dok sam u sebi

tiho psovao: šta ti je ta ženska budalo, a onda kucao

trideset pet kuna devetnaest lipa i

nije mi ruka ni zadrhtala kad sam ti utisnuo kusur s računom

u dlan

koji si brzo povukla i rekla mi hvala pa novac

zajedno s novčanikom pospremila u vrećicu

u kojoj su bili glavica luka, špek fileki, wc sanitar i čokolada

na kojoj je pisalo

welcome to malta.

 

 

bungee

 

ako ikada budem skakala bungee

s nekog mosta ispod kojeg teče hladna i duboka rijeka

i to tako da mi glava pri doskoku uroni u vodu

i razbije svaku sumnju u relativnost postojanja

koja bi u tom trenutku eventualno još mogla postojati,

voljela bih iz svojih pluća izbaciti neki

artikulirani vrisak poput:

živote, jebem li ti mater!

ali znam da se ništa takvo neće dogoditi,

da ću, u najboljem slučaju, uspjeti protisnuti

samo neko smiješno šušljanje

ili gutanje

kao kad s ponekad noću budim iz paralitičkih snova

i da će to biti vrhunac mog

jebanja majke životu.

 

Lidija Deduš (Banjaluka, 1977.), pjesme objavljivala u časopisima Strane, Afirmator, Agon, zajedničkoj zbirci „Aritmia“  varaždinskih autora mlađe generacije, te na web stranici Miljenka Jergovića. Jedna od finalistica natječaja Vranac 2016. g., dobitnica jedne od nagrada Gradske knjižnice Solin na natječaju za najbolju neobjavljenu pjesmu u studenom 2016. Objavila pjesničku zbirku pod nazivom “Apatridi i ostale čudne ličnosti” (Treći trg/Srebrno drvo, Beograd, 2018.) Živi u Varaždinu.

Fotografija: DAVID MELCHOR DIAZ

Oglasi