Izbor iz zbirke “Pred gradom su kosci” (HDP, 2018)

 

Ministarstvo obrane

 

Tko je venuo za cijelim

nikada nije došao do sreće

 

Živjeti jutros: čekati priču

a samo rečenice držati za vlasi

 

Stvari su veće od naše mutne sreće

duže od privida vječne prisutnosti

jače od veze od svijesti do svijesti

 

Za razliku od lijeske

na platanu se ne može popeti:

 

ljuske se odvajaju i padaš

na prepukli asfalt pred ministarstvom

 

Parada tenkova

zapravo ničime ne mijenja prostor

a najmanje vrijeme

 

U cijevi je budućnost

i nekoliko prošlosti mesa –

 

pod čelikom čuči

povratak na početak

i kraj

 

Povijest se dijeli prolaskom brigada

 

od njihova marša

ne možemo preko

 

 

Veliko stoljeće administracije

 

Veliko stoljeće administracije

primaklo se kraju. U zraku

bilo je nešto svečano. Izvučeni su

skupi restorani; još skuplji avioni

povlačili su nebom crte u tri boje,

glavešine povlačile samo onu bijelu.

A dan je bio prelijep. Na livadama

iza državne televizije kao u Cambridgeu

The Backs: flora, nošnja, opuštena vesla,

udaljena pjesma i košnja. Krošnja

tužne vrbe, odavde gdje jesmo, koči se

ko gljiva nad gradom. Hladom

prolaze konvoji na putu za lubenice:

praznik. I od raznih borbi

koje smo mogli dobiti i ruku

koje smo mogli nemati mi zdravi

nemamo nijednu: iz trave motrimo

oblake u predugom premještanju

i nemamo čime činiti. Na sjeveru

nebo se topi i sante bijele pare

napreduju danima velebno u muk.

Ledohod nebeskih rijeka

između zima zvanih država. Duboka

grmljavina dolje, preko ljetnih polja,

idila već znana iz djetinjstva. Vlaga

jutra u parku; pusto sunce kolovoza;

svjetlo, kako pada kroz rešetku

mosta na Savi. Konvoji su prošli.

Košenice uz rijeku, bubnjevi sijena,

sjene kotača. Tri crte ne blijede,

mada avion neprekidno pada: parada

promiče i zavoj bude razrovan

kako ništa ne bi moglo natrag.

Onda je tišina. Onda ljeto dalje.

Država je nakratko otišla na jug.

 

 

Dobri vojak Semjonov

 

Neki su rekli okus metala drugi

igle po licu no ništa to samo

malo topline od straha i zadnjih

ostataka brige za sebe

tog kukavičluka

 

U vodama blještavim zelenoplavim

dok ronimo van grgljam:

 

Imam dvadeset godina meni se ne umire

meni se ne umire

a netko te mora spasiti netko

mora zaglaviti u vječnosti

pa i kao pljeva

u zupčaniku

 

Goleme države prave male ljude

prave ljude

a onda ih šalju u vječnost ili ništa:

 

moj je put donde kroz zavrelu vodu

pod reaktorom u mraku pipati

gdje su ventili grčevito

hvataj hladne poluge

kao ruke skorog kraja i stisni

 

Rekoh

kroz propali krov se nad Kolom

vidjelo polarno svjetlo stigoh

u vječnost ili ništa i ti

još danas meni zdesna

 

Golemi ljudi prave male države

jer znaju, i jedne i druge

progutaju šume ili ono

za što je šuma bila riječ

 

Goran Čolakhodžić rođen je 1990. u Zagrebu. Diplomirao je engleski i rumunjski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u istom gradu. Piše i prevodi. Godine 2015. za rukopis Na kraju taj vrt dobio je nagradu „Goran za mlade pjesnike“, nakon čega mu je objavljen istoimeni prvijenac. Zbirka je prepoznata i u Makedoniji 2017. godine međunarodnom nagradom za prvu knjigu „Mostovi Struge“. Dobitnik je nagrade SFera za najbolju književnu minijaturu spekulativne/SF tematike u 2017. Sudjeluje u europskoj pjesničkoj platformi Versopolis. Objavio: Na kraju taj vrt (SKUD Ivan Goran Kovačić, Zagreb, 2015); Pred gradom su kosci (Hrvatsko društvo pisaca, Zagreb, 2018).

Fotografija: nrg_crisis

 

Oglasi