Na početku svake nove godine ljudi se zaklinju kako će prestati s autodestruktivnim navikama poput pušenja, prejedanja ili pretjeranoga trošenja.

Nadalje, koliko smo puta čuli za nekoga (prijatelja, voljenu ili slavnu osobu) tko je učinio nešto autodestruktivno, a što je bilo nemoguće objasniti? Sjetimo se samo kriminalca koji je ostavio brojne tragove za sobom, možda u nadi da će biti uhvaćen, ili političara koji je pobijedio na izborima pa počeo slati seksi poruke nekome za koga se moglo očekivati da će ih podijeliti s javnošću.

Zašto to čine?

Edgar Allan Poe, jedan od najvećih i najautodestruktivnijih američkih pisaca, imao je mišljenje o ovome fenomenu te mu je čak nadjenuo ime – „izopačenost“. Kasnije će psiholozi preuzeti temu i pokušati odgonetnuti ovu enigmu ljudske psihe.

Neodoljiva izopačenost

U jednome od svojih manje poznatih djela, „The Imp of the Perverse“, Poe tvrdi da saznanje da je nešto pogrešno može biti „upravo ta nepobjediva sila” koja će nas prisiliti da to i učinimo.

Čini se da je izvor ovoga psihološkog uvida upravo Poeovo vlastito životno iskustvo. Ostavši bez obaju roditelja prije nego što je napunio tri godine, imao je tek nekoliko prednosti kojima je mogao raspolagati u životu. Međutim, usprkos velikome spisateljskom talentu, neprekidno si je uspijevao činiti život još težim.

Često se svađao s urednicima i drugim piscima te je čak optužio pjesnika Henryja Wadswortha Longfellowa za plagijat u slučaju koji je postao poznat kao „Rat s Longfellowom“. U važnim trenucima činilo se kao da bi naprosto implodirao: tijekom putovanja u Washington, D. C., na kojem je trebao osigurati potporu za predložen časopis te možda čak i državni posao, navodno je pio previše i osramotio se .

Nakon gotovo dva desetljeća životarenja, tijekom kojih je radio kao urednik i zarađivao vrlo malo od svoje poezije i fikcije, Poe je napokon doživio uspjeh s „Gavranom“ koji je postao međunarodna senzacija nakon objave 1845. No kada mu je data prilika da održi čitanje u Bostonu i iskoristi novostečenu slavu, Poe nije pročitao novu pjesmu kao što se od njega tražilo.

Umjesto nje pročitao je pjesmu koju je napisao u mladosti: dugačku, ezoteričnu i užasno dosadnu – „Al Aaraaf“ – koju je preimenovao u „Zvijezda glasnica“. Kao što su jedne novine izvijestile, „publici se nije svidjela” što je bilo vidljivo iz „nelagode koja je vladala i konstantnim izlascima i po nekoliko članova publike odjednom”.

Poeva je književna karijera nastavila stagnirati preostale četiri godine njegovoga kratkog života.

Freudov „nagon smrti“

Iako je „izopačenost” uništila Poeov život i karijeru, ipak je nadahnula njegovu književnost.

Posebno je istaknuta u „Crnom mačku” u kojem pripovjedač ubija svoga voljenog mačka objašnjavajući kako ga je objesio: „(…) dok su mi suze klizile niz obraze, a srce bilo ispunjeno najgorčim kajanjem, – objesih ga samo zato što sam znao da me je volio i da se ničim nije o mene ogriješio; – objesih zato što sam znao da time činim grijeh – smrtni grijeh koji će do te mjere ugroziti besmrtnu mi dušu da će je smjestiti – ako je tako nešto uopće i moguće – izvan dosega beskonačnog milosrđa Najmilosnijeg i Najstrašnijeg Boga”.

Zašto bi lik svjesno počinio „smrtni grijeh”? Zašto bi netko uništio ono što voli?

Je li Poe naslućivao nešto? Je li posjedovao snažan uvid u prirodu ljudske psihologije koja se protivi zdravome razumu?

Pola stoljeća nakon Poeove smrti Sigmund Freud pisao je o univerzalnome i urođenome „nagonu smrti” kod ljudi koji je nazvao „Thanatos” prvi ga put predstavivši 1919. u svome znamenitom eseju „S one strane principa zadovoljstva”.

Mnogi vjeruju da se Thanatos odnosi na nesvjesne psihološke nagone za samouništenjem koji se manifestiraju kao neobjašnjivo ponašanje kakvo je pokazivao i Poe te, u ekstremnim slučajevima, misli o samoubojstvu.

Ranih 1930-ih fizičar Albert Einstein pisao je Freudu tražeći njegovo mišljenje o tome kako bi daljnje ratovanje moglo biti spriječeno. Freud je odgovorio kako Thanatos „radi u svakom živom biću i nastoji uništiti i reducirati život na njegovo originalno stanje nežive tvari” te ga nazvao „instinktom smrti”.

Thanatos je za Freuda bio urođeni biološki proces sa značajnim mentalnim i emocionalnim posljedicama – odgovor na i način da se olakša nesvjesni psihološki pritisak.

Suvremeno razumijevanje

1950-ih godina područje psihologije doživjelo je „kognitivnu revoluciju” tijekom koje su istraživači u eksperimentalnome okruženju počeli tražiti odgovore na pitanje kako um funkcionira: od donošenja odluka, preko konceptualizacije pa do deduktivnoga zaključivanja.

Ponašanje kojim se uzrokuje šteta samome sebi počelo se gledati više kao nenamjerni rezultat svjesne računice nego kao katarzični odgovor na nesvjesne nagone.

Psiholozi Roy Baumeister i Steven Scher 1988. identificirali su tri glavne vrste autodestruktivnoga ponašanja: primarna autodestrukcija ili ponašanje kojem je cilj naštetiti samome sebi, kontraproduktivno ponašanje iza kojega stoje dobre namjere, ali se neočekivano pokaže nedjelotvornim i balansiranje – ponašanje za koje se zna da donosi osobne rizike, ali se procijeni da postoji i potencijalna korist koja prevagne nad tim rizicima.

Uzmimo za primjer vožnju pod utjecajem alkohola. Ako svjesno konzumirate previše alkohola i sjednete za volan s namjerom da budete uhićeni, to je primarna autodestrukcija. Ako vozite pijani jer vjerujete da ste u boljem stanju od svoga također pijanoga prijatelja, no, na vlastito iznenađenje, budete uhićeni – to je kontraproduktivno ponašanje. A ako znate da ste previše pijani da biste vozili, no ipak to učinite jer se alternativa čini kao prevelika muka – u pitanju je balansiranje.

Baumeister i Scher za kraj zaključuju kako je primarna autodestrukcija, zapravo, rijetko prikazana u znanstvenim studijama.

Autodestruktivno ponašanje promatrano u takvim istraživanjima više se kategorizira u većini slučajeva kao balansiranje ili kontraproduktivno ponašanje. Freudov „nagon smrti“ bi, zapravo, bio najbliži kontraproduktivnome ponašanju: „poriv” za destrukcijom nije svjesno iskustvo.

Konačno, kao što je psiholog Todd Heatherton pokazao, suvremena neuroznanstvena literatura o autodestruktivnome ponašanju najčešće se fokusira na rad prefrontalnoga korteksa koji se povezuje s planiranjem, rješavanjem problema, samoregulacijom i rasuđivanjem.

Nedovoljna razvijenost ili oštećenje ovoga dijela mozga može rezultirati ponašanjem koje se doima iracionalnim ili autodestruktivnim. Postoji više suptilnih razlika u razvoju ovoga dijela mozga: nekim je ljudima jednostavno lakše nego drugima dosljedno se ponašati na način koji je okrenut pozitivnim ciljevima.

Poe, zasigurno, nije razumio autodestruktivno ponašanje na način na koji ga mi razumijemo danas.

Međutim, čini se da je prepoznao nešto izopačeno u svojoj vlastitoj prirodi. Prije prerane smrti 1849. navodno je izabrao neprijatelja, urednika Rufusa Griswolda, za svoga književnog izvršitelja.

Kao što je bilo za očekivati, Griswold je napisao osuđujuću osmrtnicu i „Memoare” u kojima, između ostaloga, aludira na ludilo i ucjenu te time pomaže stvoriti sliku o Poeu zbog koje je njegov ugled ostao ukaljan sve do danas.

S druge je strane možda to upravo ono što je Poe, gonjen vlastitim vragolanom, i želio.

Mark Canada, Christina Downey

Tekst je prvotno objavljen na engleskom jeziku na stranici The Conversation

Prijevod ulomka iz Crnog mačka: Ana Mikačić

Fotografija: k.onvulsion