– A čega se vi bojite, pa to su vaši, neće oni na vas. – odmah s vrata skloništa, poput bijesne životinje, dočekala nas je Ruža jedući pitu.

– Odakle avioni znaju ‘ko je čiji? – pokušavajući ostati smiren, odgovorio joj je naš tata. – A i ja sam rođen u ovom gradu, moj je koliko i tvoj.

– Da, samo što ću ja nastradati kada vam naši momci bace bombu, k’o onom smrdljivom petokolonašu u centru grada. Nisam ja kriva što imamo spojene kuće.

– Ružo, prekini odmah ili idi napolje – odgovorila je udovica Cecilija, Ceca, čiji su povišeni podrum okruživale vreće napunjene pijeskom.

Bljesnula je očima Ruža i šutke nastavila mljackati pitu, a ostatak ljudi u prepunom podrumu mrmljao je nešto sebi u bradu. Ja sam se igrala barbikom koju nisam ispuštala iz ruku nikada, čak ni kada sam po mraku trčala preko bašče do skloništa. Gladila sam joj dugu plavu kosu nadajući se kako ću jednog dana i ja tako izgledati.

– Vidi! Dečko, a igra se lutkicama – rekla je Ruža.  – Bit će k’o onaj Stiven iz Dinastije.

– Ajde, Ružo, gledaj svoja posla. To je bilo posljednje što je rekao naš tata.

 Naši roditelji nisu nam nikada branili igrati se čime god hoćemo, tako sam se ja najčešće igrala barbikom, srednja sestra kartama, a najstarija je naganjala nogometnu loptu.

– O, Bože dragi, šta se ovo događa, veliko zlo opet ušlo u ljude – reče sitna baka lica duboko izborana poput jezgre oraha. Skrušeno, kao da se želi uvući sama u sebe i nestati, sjedila je na ofucanoj fotelji u kutu podrumske prostorije slušajući detonacije u daljini i gledajući očima davno naučenim na svu stravu što stoluje u čovjeku. U posljednjem ratu, skrivena u plastu sijena, čula je zapomaganje i urlike gore od onih kada su muškarci iz njezinog sela, sukladno nekom običaju, živim janjcima kožu derali.

– Zlo, zlo.

– Oni su zlo, mi se branimo.

– Stoka je to, sve ih treba po kratkom postupku. Zatrt’ ih u sjemenu.

– Tako je, da nikad više ne žive ovdje, neka se gone u tri pičke materine.

– Nemojte tako ljudi, svugdje ima i dobrih i zlih, nisu svi isti.

– Ma, to je samo čekalo da nas porobi, poklalo bi to nas sve preko noći.

– Imaš pravo, ne vjerujem nikome od njih.

– Ljudi moji, pa do jučer smo svi živjeli zajedno i bilo nam dobro, pa kome treba rata i krvi?

– Nekome je bilo dobro, nekome i nije.

– Dosta, ne želim više slušati ovakve pizdarije, ili začepite ili pričajte o nečem drugom – rekla je teta Ceca pogledavši naše problijedjele roditelje i poput lavine zatrpa sva usta. Podrumsku šutnju prekidale su sve učestalije detonacije. Strah, nataložen u ljudskom znoju, otpuštao je smrad pomiješan s mirisom jabuka u kašetama, rakijom u drvenoj bačvi i lukom koji sam i ja pomagala vaditi iz zemlje. Voljela sam zaprljati ruke čeprkajući po cvjetnjaku, osjetiti miris jorgovana, ruža i raznoga drugog cvijeća čija imena nisam ni znala.

Ležeći na podu skloništa, ispod masivnog stola, udisala sam kosu svoje barbike namirisanu kapima mamina parfema za svečane prilike, mošusa iz smeđe bočice. Glave naslonjene na tatu, polako sam sklapala oči.

Sjedila sam mirno, kao Buddha, stopljena s prozirnom stijenom, oko mene sve boje svemira pršteći su se prelijevale kao u najraskošnijem vatrometu. Ispod mojih bosih nogu voda se uznemirila, iz morske pjene počeli ste izranjati. Zatvorenih usta govorila sam:

„Oprostila sam ti, učiteljice, što si mi uvijek zaključivala dvojku iz tada još hrvatsko-srpskog jezika, koji si ti uvijek zvala samo „hrvatski“, iako sam sve knjige čitala, sve zadaće pisala, ali tebi su četnici poklali roditelje i pola sela, još od onog rata nosiš mržnju. Za tebe sam bila i ja četnik“.

„Ne znam, dečki, sjećate li se kada ste me dočekivali poslije škole i tukli. Vi ste bili kao neka banda, previše američkih filmova odgledanih, a ja ženskonja, pederko, bolesno četničko čudovište. Modrice sam skrivala maminim puderom. Brzo su prolazile, voljela bih da je i bol s njima nestajala.“

„S tobom sam gledala prvi pornić i bila zaljubljena u tebe, mjesecima. Marko, tražio si da ti ga izdrkam pa ćeš ti meni. Kada sam te htjela poljubiti, rekao si mi kako su ti roditelji zabranili da se više družiš sa mnom.“

Počeo si nešto govoriti, otvarao usta, nisam te mogla čuti od nekoga gromkog zvuka.

Podigla sam očne kapke. Oznojena, ležala sam na crvenoj sofi svoje dnevne sobe.

– Vorsicht – čulo se glasno s ulice.

S kreveta pogledala sam kroz otvorena balkonska vrata. Na baušteli preko puta moje zgrade nešto je palo, a ja sam se poluomamljena odgegala do kupatila. Otuširana, u bademantilu, s velikom šalicom kave sjela sam za toaletni stolić.

Nekim čudom preživjela sam direktan pad avionske bombe na teta Cecinu kuću. Sjećam se samo kako me je striko stavio u auto i odvezao u Njemačku. Razni slatkiši, nova odjeća, kupanje u bazenu s valovima, klizanje, jahanje, učenje jezika. Striko mi je udovoljavao apsolutno u svemu s izrazitom srećom, djelomično i zbog ispunjene želje što na neki način ima sina, tu duboko usađenu potrebu skoro svakog Balkanca. Mjesecima, svaku noć, molila sam Boga neka me odvede mojoj obitelji. Ujutro budila bih se, doručkovala i išla u školu kao da je sve normalno, kao da sam rođena u Njemačkoj: govorila sam o školskim aktivnostima, čime se želim baviti, što ću raditi za vikend, pitala striku i strinu da mi kupe ovo ili ono. Obiteljska idila trajala je godinama, sve dok jedne ljetne večeri nisu dobrano uranili s nekoga balkanskog derneka, s kojeg sam se izvukla vadeći se na glavobolju, pa zatekli istinu na djelu – u haljini i štiklama lakirala sam nokte.

– Šta je tebi? Šta je ovo? Si ti normalan? To je bolesno. Ti si bolestan. O, Bože. Ići ćeš se liječiti, naći ćemo ti nekoga dobrog doktora. Odvest ćemo te i kod popa. Bože moj, šta smo doživjeli. Ma riješit ćemo mi to, to je prolazno, sigurno te netko od ovih Nijemaca zaludio. Njima je sve to normalno. Jel’ ti netko dao drogu? Šta će naši ljudi reći? Toga nema u našem narodu. Sramota. Kako ću ljudima pred oči? A sve smo ti dali, a ti nama ovako. Jel’ ti misliš kako je nama? Nema više izlazaka, nema više ničega, samo u školu. To je za tvoje dobro – i striko i strina istovremeno su držali bijesne monologe pucajući u mene na desetine pitanja na koja uopće nisu htjeli čuti odgovor.

Psihijatar im je saopćio kako se homoseksualnost više ne tretira kao bolest i kako nisam homoseksualac, nego da moj unutrašnji identitet, emocije, psiha i mozak odgovara u potpunosti ženskoj osobi, odnosno da sam transseksualna osoba koja ima jasnu želju i namjeru promijeniti spol, a službena je dijagnoza poremećaj spolnog identiteta.

– Molim? – striko je izrekao lica blijedog kao da je vidio nečastivog.

– Laički rečeno, Saša je žena rođena u muškom tijelu.

– Postoji li lijek za to? – pitala je strina.

– Ako mislite da li postoji lijek kako bi se doživljavao muškom osobom, moram vam reći ne, ali postoje lijekovi za pripremne radnje promjene spola koje uključuju hormonsku i psihoterapiju te kiruršku promjenu genitalija.

– A zašto se to događa? – strina je tražila neko racionalno objašnjenje.

– Znanost još to ne može egzaktno objasniti.

– Ma to su sve gluposti, gadarija obična, ništa ja to ne vjerujem, potražit ćemo neko drugo mišljenje, neke tablete – eksplodirao je striko kao da je netko u njemu aktivirao bombu i  napustio doktorov ured.

Drugo mišljenje potražio je kod popa koji je provodio raznorazne obrede, no ipak nisu pomogli jer sam im iskreno rekla kako se i dalje osjećam ženom pa su me odveli i k poznatoj vračari. Među našim ljudima u Njemačkoj kotirala je kao malo božanstvo. Uzela im je nekoliko tisuća maraka kako bi skinula uroke koje je netko bacio na mene učinivši me nastranom.

Nije im bilo lako nositi se s tim što ja jesam, stoga sam našla posao u kilometrima udaljenom Berlinu, zahvalila striki i strini na svemu, izgrlila ih pa nasmiješeno dodala u njihovu stilu: „Nemojte šta zamjerit’“. To je bio posljednji put da sam ih vidjela. Čujemo se ponekad i dalje me oslovljavaju u muškom rodu.

Sjedeći uspravnih leđa, glave lagano nagnute prema ogledalu toaletnog stolića, počela sam češljati svoju dugu plavu kosu. Na oči sam nanijela sjenilo. Usne namazala ružem. Stavila omiljene naušnice koje sam kupila posljednji put kada sam išla obilaziti sva svoja groblja. Tada sam srela i Marka, nije me prepoznao. Pozvala sam ga na kavu u negdašnji legendarni kafić našega grada, odgovorio je kako tamo sada zalaze samo Srbi i brzo spustio pogled prema zemlji koja nas je nekad sve hranila. Nismo popili kavu.

Ustala sam se i odjenula dugu haljinu tirkizne boje, obula štikle, malo parfema i još jednom se pogledala u ogledalo.

Nakon što mi je stigla poruka, nalakiranim noktima otipkala sam: „Čekaj me ispred teatra, stižem“.

Dražen Kujundžić rođen je 1978. godine u Slavonskom Brodu. Završio je gimnaziju i otišao u Rijeku studirati. Apsolvent prava. Kraće vrijeme živio je u Stuttgartu, Beču i po Francuskoj, gdje je boravio i na organskoj koloniji ECOlonie. Duže vrijeme živio je u Osijeku, radeći za korporacije. Trenutno živi u Zagrebu, gdje je pohađao radionicu kreativnog pisanja proze, u Booksi, kod Zorana Ferića i poezije kod Dorte Jagić.  Jaše konje, crta, slika i piše. Objavljivao poeziju i kratke priče u raznim časopisima, zbirkama i na portalima, uključujući Zarez i booksa.hr. Kontakt drazenmaat@gmail.com

Fotografija: dollyhaul

Oglasi