Retke slova izlučuješ, kao pauk vlažnu nit, iznova, uvijek iznova. Vrijeme prestaje biti vrijeme, postaje grafitni trag, olovo, crnilo. Pretvara se u tamni zapis na svježem snijegu, ne vidi mu se početak ni kraj. Samo zakrivljene linije, kako uranjaju i izranjaju iz bjeline. Poput ptičjih tragova u tek napadanom nanosu, poput razbacanih otisaka cipela koji se udaljavaju u različitim pravcima, dodiruju, pa odvajaju. Crna udubina, bijelo ispunjenje, crno stopalo, bijelo brdašce. Pratim tragove, zaneseno, kao da ću raspetljati niti, kao da ću pronaći izgubljeno, razliveno slovo. Pratim, kao da mi ne zebu prsti, i kao da ne znam da taj nogopis ne mogu iščitati. Pa se pretvaram da čitam snijeg, tvoju tintu u njemu. I da mi stopalo biva toplije kada, onako za igru, stanem u tvoju stopu. Drhtim od četveroprstnih tragova vrana i zamišljam da su zaboravljena abeceda. Sričem poluglasno, naježena u bjelini – potpuno svjesna svega, bez sna, analfabetna za ptičje krikove.

 

***

Daktiloskopija je kriminalistička disciplina koja se bavi proučavanjem papilarnih linija na jagodicama i člancima prstiju, dlanovima i stopalima u cilju identifikacije. Neka od svojstava papilarnih linija jesu nepromjenjivost, individualnost i neponovljivost, a njihovi su osnovni oblici luk, oblik zamke i oblik kruga, navode izvori. Daktiloskopija je do danas najuspješnija i najrasprostranjenija znanstvena metoda za utvrđivanje identiteta osoba.

Manje je poznato da je izumitelj daktiloskopije Hvaranin Ivan Vučetić koji je 1884., u dobi od 26 godina, emigrirao u Argentinu gdje je radio u centralnom uredu policije u La Plati. „Radeći na otkrivanju zločina, udaljujući se od tada primjenjivane Bertillionove antropometrijske metode, a polazeći od sličnog eksperimenta britanskog antropologa Galtona, otkrio je neponovljivost svakog otiska i usustavio metodu identifikacije pomoću otiska prsta – daktiloskopiju. Od rujna 1891. povjereno mu je osnivanje ureda za identifikaciju, gdje je osmislio i opremu za uzimanje i arhiviranje otisaka prstiju, te drvenu spravu, tzv. daktilonom s deset otvora za prste lijeve i desne ruke, u koji se umetao osobni karton zvan ficha. Iako nije prvi koji je uočio neponovljivost otiska svake jedinke, tek je Vučetić razvio prvi praktički primjenjiv sustav klasifikacije otisaka papilarnih linija.“

(http://en.genius-croatia.com/dt_portfolio/ivan-vucetic/)

Rješenje prvog većeg slučaja u praksi pomoću daktiloskopije pripada upravo Vučetiću. Riječ je o slučaju Franciske Rojas koja je optužila ljubavnika za ubojstvo svoje dvoje djece. Usporedbom Franciskinih otisaka s pronađenim krvavim tragovima papilarnih linija na drvenom okviru vrata, Vučetić je utvrdio da su identični.

 

***

Zagrle li majke sinove, prije nego skupa zarone?

 

***

Ponekad, jezikom hvatam pahuljice u letu.

Hladan ubod, na granici čujnosti.

Točka utrnuća, paraosjet ugode.

A onda, papilarne linije vode ispare, crvenim porama prisvojene, bezrječno.

 

***

Konopci s otiskom vrata, tako se zove pjesnička zbirka o kojoj pišem. Prevoditelj je prevodi kao Hanging ropes with neck stains. Ne, ne stains, bunim se… Vratovi ne ostavljaju mrlje, ostavljaju oblike, otiske, skulpture… Građevine i cijele gradove.

Kao noge u pijesku, kao cipele u snijegu.

 

***

Snijeg je samo iluzija zaklonjenosti. Opna za miris, pogled i dodir.

A onda, odjednom, žuti trag životinjske mokraće, dekadencija mita o nevinosti. Ni jedno žutilo nije toliko žuto, kao popišano lice snijega. Baš kao kolektivni portret Doriana Graya, unakazuje se pred našim očima. Pa ti dođe da zaplačeš, da okreneš lice, ili da njega, snijeg, kao Dorian sliku, na tavan skloniš.

 

***

Prema izravnom prijevodu s grčkog, palimpsest znači nanovo ostrugan. Odatle i latinski naziv codex rescriptus. U prošlosti su se stari, prvotni slojevi teksta činili čitljivima uz pomoć različitih kemikalija (tanin), no od toga se odustalo jer se oštećivao rukopis. Danas se primjenjuje fotografija uz pomoć ultraljubičastih zraka.

(http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=46273)

 

U Indiji se godišnje dogodi oko tisuću napada kiselinom na djevojke i mlade žene, obično kada odbiju prosca ili iz nekog drugog razloga razljute nasilnog supruga, mladića, oca. Kiselina je u Indiji jeftinija od mlijeka, kažu, i može se nabaviti posvuda. Posljednjih godina ovakvi su napadi porasli i u Iraku i Afganistanu.

Indijka Reshma Quereshi, dvije godine nakon što je preživjela napad kiselinom, dobila je priliku prošetati modnom pistom New York Fashion Weeka, u dizajnerskoj haljini. Bilo je to prvi put da je napustila Indiju. „Ovaj će čin pokazati ljudima kako druge ne bi trebali procjenjivati samo na osnovu izgleda, niti suditi knjigu po koricama”, govori. Reshmino je lice unakaženo, ostala je i bez lijevog oka. Kada se nakon napada prvi put pogledala u ogledalu, kaže, pomislila je na samoubojstvo.

Reshma je palimpsest od mesa, Reshma je religijska pjesma ispala iz potrgane knjige nekog neurednog boga.

 

***

„Baš se veselim što ćemo moja starija sestra i ja rano umrijeti,
i što ćemo iza sebe ostaviti plavo nebo i žive dječake,
i što nitko neće znati plakati crno baršunasto,
jer tako plače samo veliko more.

Veselim se i zato što će svećenici i prijatelji imati puno posla
dok pošalju za nama u nebo sve naše snove i sve pse.
Veselim se što će poslije nas i dalje biti toplih ljudi
i velikih očiju i velikih usta do zvijezda.“

Piše Marija Čudina, o tragovima, o onome što ostaje.

„Pre svega, ja ne znam ni Vašu adresu, baš tako: Vi ste za mene nestvarna, neka vrsta apstrakcije. Tu je predamnom samo mali otisak Vašeg lika i Vaših misli, a nije li i to jedna prisutnost.“

Piše Leonid Šejka, o otiscima, u prvom pismu Mariji.

 

***

Ti si anonimna jagodica priče, njezina nevidljiva papilarna linija.

Ja sam onaj otvor za prste, san snijega o pticama.

Ti si svoja odsutnost u pjesmi.

Ja sam ono što je čuje da diše, nevjerica.

 

Izbor iz zbirke ‘Teleidoskop‘ (HDP, 2018.)

Andrijana Kos-Lajtman (Čakovec, 1978.) izvanredna je profesorica na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je nositeljica različitih književnih kolegija. Objavila je četrdesetak znanstvenih radova u domaćim i stranim publikacijama te znanstvene knjige: Autobiografski diskurs djetinjstva (Naklada Ljevak, 2011.) i Poetika oblika – suvremene konceptualne i hipertekstualne proze (Naklada Ljevak, 2016.). Osim Teleidoskopa (2018), autorica je još dviju pjesničkih zbirki: Jutarnji laureat (Insula, 2008.) i Lunule (Disput, 2012., nagrada “Dobriša Cesarić”).

Fotografija: jerjones

Oglasi