*

dok opipavaš usnama grlić

piješ poruke iz flaša bačenih u more

mumlajući nejasna mesta švrakopisa

grleno-grguravog klokotanja mehurića

 

brižljivo artikulišući u formule učtivosti zgužvana

 

počela

gušiš se u divljem smehu

proničeš u detalje katastrofe

 

brod je potonuo

i sunce se smežuralo

i more se okrenulo i izlilo

i mi smo tu

tu smo

tu

 

mi, vaša surogatna braća i sestre

po razumu, naravno, pa po čemu bi drugom

makar i zajmljenom, makar i vanzemaljskom

zar postoji razlika u ovom stadijumu amnezije

za one što su okusili nezemaljsko blaženstvo

 

mi, baš oni, želatinasti stanovnici neba

izgubljeni u nenastanjivoj džungli od armiranog betona

stojimo poslušno ko još neotkriveni lažni orangutani

na žednoj obali žuđeni šampanjzee

čekamo znak i umiremo od žeđi

 

tu se mastilo razlilo

i kroz ružičasta, plavičasta sočiva meduza

promakoše blistavi ostaci pljosnatih bezizražajnih lica

 

 

*

evo jedne priče iz vremena dok sam još krao

radio sam u prigradskim naseljima, čisto privatne kuće

jednom se uvukao kod nekog bračnog para, oni su već spavali

išao sam kroz spavaću sobu, a oni u ogromnom krevetu, on –

gleda

u strop, a ona se razbacala, u spavaćici, i oboje

su pričali u snu, ja sam na prstima stao uza zid, on reče:

„ne verujem ti, tvoje su reči za naredna dva dana, zatim

ponovo

postanu od kartona, lažne…ˮ – i zviždao nosem, ona je

poćutala,

uzdahnula: „končane… evo ovde i evo ovde… na našem

krevetu sede…ˮ

„nema vezeˮ – kao da je odgovorio i jedva čujno: „i ona je

takođe već došlaˮ,

a ona se smejala, ozbiljno, smejala se – kratko, ali često,

zvonko

„ne dirajˮ – uzdrhtao je glas – „ni slučajnoˮ. on je hrknuo, i

ja sam se već

spremio da krenem dalje, kad on jasno reče: „stakla,

stakla su se zaledila, staklići, sakrij… sakrij me, ne mogu…

ubijaš…ˮ, a ona je rekla u isto vreme „nemamo oroz, nemamo ga,

obratite se kolekcionarima…ˮ i kod poslednje reči je, kako

se činilo,

sasvim iznemogla. iz te priče sam izneo pregršt srebrnog

nakita i

tabakera. znao sam tad da su ispod svih slika – sefovi,

ispod svih tapeta – ogledala. eto tako, dragi moji, eto tako,

poštovana gospodo.

 

 

*

brzo izvadi iz džepa, prebaci u čašu

ne pomeraj, rano je, ne bi trebalo

a ti –

isplazi jezik i čučni

sve je kao i obično, išao si ka šanku

mrdaj, obiđi, obiđi

obilazi unaokolo

rastvori ruke, otkrij neprimetno lice

izdahni tako da boje jorgovana

miris krene iz usta

samo je čep u ruci već tako dugo da je gotovo urastao u dlan

ali su ruine izgrađene ponovo, razvaline su naseljene

sve je normalno, a i tebi su našli zamenu takođe

 

 

Izbor iz zbirke Ponešto u vezi sa koordinacijom pokreta (2017. Niški kulturni centar)

S ruskog prevela Mirjana Petrović Filipović

Semjon Hanin (1970) objavljivao je u časopisima Dugava, Vozduh, Volga, 1913, Karogs, almanasima Vavilon, Orbita, antologijama Devet’ izmerenij, Osvoboždennyj Uliss, zbornicima Nell’orbita di Riga, Prekės iš kosmoso, Worüber schweigen Freunde i dr. Objavio je knjige pjesama Tol’ko čto (2003), Opuščennye podrobnosti (2008), Vplav’ (2013). Njegova knjiga Čto-to s koordinaciej dviženij (2009) izašla je na češkom jeziku. Pjesme su mu prevedene na engleski, bjeloruski, talijanski, letonski, litavski, njemački, srpski, finski, švedski i estonski. Jedan je od osnivača riške grupe Orbita, surađuje s mnogim glazbenicima i umjetnicima, sudionik je poetskih performansa i instalacija (Teatr odnogo lica, Opuščennye podrobnosti, Trehmernaja poezija i drugo).

Fotografija: Sheri Edwards