Čovječe pazi da

 

Ponekad gledam nebo iznad krova svoje kuće

I donosi mi samo nemir

Jer se pitam

Kako je moguće da je to krov svega.

I da iznad mene se rasipa samo zrak

 

Recimo samo uvjetno da sam najmanja osoba na svijetu

I da sam nevidljiva svemiru

Dok isijava komete prema mrvama naše blatne planete

 

Recimo samo uvjetno da se planete premještaju kako im se sprdne

Pa da se u meni mijenjaju mijene

Koje me rasterećuju vlastitih zajeba

 

Ako sve to zaista kažemo

Imam li ja veze sa  plavom glinom koja mi se

Nakuplja u prsima

I onemogućava da se ujutro ustanem bez rojeva

Čudnih, hičkokovskih kukaca u svojoj glavi?

 

Kako smo se ja i ja rezervirali

Za neumorni slijed neinteligentnih i površnih odluka

Ako se ovo srebrno pokrivalo što će kroz koji čas raspizditi kišom

Trebalo pobrinuti za sve?

 

 

Pet priča iz davnine

 

1.pjesma

TVRĐAVU ZAPLJUSKUJU VALOVI, SUNCE JE ZAKLOPILO ČAĐAVE PROSTORE SVJETLOŠĆU.

Mijesim kruh svojim djedovima, posipam ga usnulim sjemenkama suncokreta.

Sigurnost se upila u raskošne brazde vlažnih zidova, a tišina ječi kričečim korakom.

Dlanovi su mi ispisani prošlošću. Brišem brašnjave ruke o pregaču.

Čekam junaka s purpurnog bojišta, ponavljam mantru očima, leđima, snagom i usnama.

 

2.pjesma

Dojila sam tvoju djecu na izvoru. Dječju djecu, divlju i upornu i musavu.

Osjećala sjeme tvog povratka, snila ženskom snagom svoju nadmoć.

Njedra su mi se širila onkraj oceana, bogovskim kasom.

Objesila sam se jednom rukom za rub mjeseca i mahala jadu naše kolibe.

 

3. pjesma

I Mokoš i i Vesna i Živana  dršću u mom kolu, raščupane kose, crvenih kopita.

Glagolje, blagore i znojem prskaju krvavi mjesec punog  povratka.

Debele božice snuju ratove. Crveni vojnici skrivaju slike po rovovima.

Vještica sam. Slabo odolijevaš.

 

4.pjesma

Drzak hod vojničkih opanaka zatrese tlo. Uspravljam glavu prema nebesima.

Bogovi zaklanjaju tihe oči od usrdnih molitvi. Kamena vrata pjevaju kraj. Strah me prerastao.

Crveni gorostas zabija toljagu u umorne oči.

Izbijena nada prskala je nebo nepovrata.

 

5.pjesma

Slatki radio upravlja me u novi dan.

Bacakam viklere po narančastoj prostoriji. Baš je suludo ludovati.

Pere bjelije. Štirkam snove po oblacima. Cvjetna ljubav tapeta i zida struže bjeličasto svjetlo.

Dosada je ljepljiva. Objašnjavam si realističnost malih života.

 

 

Sivi bicikl

 

Netko od susjeda je pozvao kontejner za glomazni otpad

Na onoj ledini poviše crnog parkirališta

Izvukla sam tvoj bicikl iz podruma

Vukla ga ulicom jer su mu izbušene gume

Pa smo se ponižavajuće smiješno kretali mojim kvartom

Snagom svog valjkastog tijela sam ga povukla na prsa

I onda sramotno nespretno ubacila preko jedne strane

Onog istog glomaznog kontejnera

Čula se buka

Na povratku sebi udarila sam o pod.

Krenula mi je krv iz nosnice.

Pomogao mi je brat.

Sjedila sam ponižena

Na tlu

Bez ičega

Bez bicikla

Po kojeg nisi htio doći

Jer smo se izbrisali i istočili

Iz tog našeg podruma.

Na čijem tlu je ostao trag u prašini u kojem se savršeno vidjelo gdje su nekad stajale gume jedne sive brzinke.

 

Lea Smodlaka rođena je 1989. godine u Splitu. Diplomirala hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru 2012. te bibliotekarstvo na Sveučilištu u Mostaru 2018. Vodi jednu malu knjižnicu. Obožava čitati, povremeno se usudi pisati. Sudjeluje u uređivanju jednog lokalnog glasila. Dosad je objavila nekoliko pjesama i  kratku priču. Kontakt: lea.smodlaka89@gmail.com

Fotografija: Mark K.