Prema službenom izvješću Ministarstva kulturnog i duhovnog uzdizanja, najposjećenija izložba ove godine bila je izložba užasa. Svakog posjetitelja, bez obzira na njegovu dob, spol, rasu, vjeroispovijest i spolnu orijentaciju, obuzimao je identičan osjećaj zadovoljstva, kakvo nikada nisu, niti će opet osjetiti, pri pogledu na izložene užase: čovjeka kojeg razdiru epileptični grčevi, grupu majmuna koje glavama lupaju po mašinama za pisanje i nastoje napisati Hamleta, ženu nevidljivih grudi i bokova, isprebijanog beskućnika crne kože i kosih očiju koji leži u vlastitoj krvi. 

Međutim, izvješće Ministarstva napominje da je osjećaj zadovoljstva izostao samo pri pogledu na zadnji izložak, odvojen od ostalih tek jednim bijelim zidom – ženu koja sjedi na običnoj drvenoj stolici i gleda u posjetitelje smiješeći se. Nijedan posjetitelj nije mogao objasniti osjećaj koji je ona izazvala u svakome od njih.

Jedan od posjetitelja ga ovako pokušava opisati: čim se prijeđe u prostoriju u kojoj sjedi ta žena, osjeti se promjena ugođaja. Kao da se sva svjetla pozornice okrenu, umjesto prema izvođaču, prema publici. “Odjednom te obuzima nelagoda, znoj ti izbija ispod pazuha, na dlanovima, na čelu, otkucaji srca postaju sve brži.” Žena gleda u sve posjetitelje, ali svatko od njih ima dojam da gleda točno u njih i da ih polako počinje razaznavati. Što joj je širi osmijeh, kao da sve više prepoznaje onoga kojeg gleda, napokon joj naviru sve uspomene i asocijacije vezane uz tu osobu. Njen pogled i osmijeh postaju sve nepodnošljiviji. Posjetitelji se ne mogu ne zapitati: kako ova nepoznata žena zna sve o meni? Ne sjećam se da sam ikad vidio tu ženu, a imam osjećaj da me poznaje bolje od mene. 

“Uskoro shvaćaš da više nema smisla postavljati si pitanja. Ona je ti. Ona je ja. Ona smo mi.” U isto vrijeme svi otvore usta da ispuste krik, ali srećom, zaštitari se trgnu iz sna, rukavom obrišu slinu i  odvuku ženu iz prostorije. “Na oči ti padne mrak, a žena u samo nekoliko trenutaka postane daleka, beznačajna uspomena. Kasnije, u sigurnosti svog doma, obećaš si da ćeš opet otići na izložbu užasa.”

Luca Kozina (1990., Split) piše prozu i poeziju. Radovi objavljeni u časopisima Zarez, Fantom Slobode, Mogućnosti, Republika, zborniku Rukopisi 43 i na internetu (Kritična masa, Strane, Zvona i Nari, Književnost Uživo, Libartes, Kultipraktik, Nema). Bila članica uredništva časopisa The Split Mind. Dobitnica nagrade Prozak za 2019. godinu. Piše književne kritike za portal Booksu. Članica književne grupe Novi književni val (NKV).

Fotografija: astrid westvang