***

 

Nisam siguran 

Ima li ovaj mjesec trideset ili trideset jedan dan,

Pa panično stisnem lijevu šaku dok kažiprstom desne ruke

Prelazim brdom Siječnjem, zatim dolinom Veljačom, pa brdom Ožujkom,

Nježno se spuštam u travanjsku dolinu, pa se teško uspinjem svibanjskim brdom

 

Dakle Svibanj ima trideset jedan dan,

Jedan dan više za papir i škare koji me čekaju,

Gladno leže na stolu, priželjkuju moje ruke, a ja ih ušutkavam

 

Ja bih volio ležati na suncu

I čitati o crvenolikim zmajevima koji su nekad ovdje živjeli,

Zamišljam kako lete iznad moje trbušaste šume, kako pjevaju vatru

Zaigranim dječacima pa je daruju nikad opečenim ustima gutača vatri

 

Ovaj mjesec ima trideset jedan dan

I ni jednog velebnog zmaja i ni jednog strašnog gutača vatre

 

 

***

 

Pod maskom medvjeda 

Približavaš se pupoljcima naših protoka,

Ližeš medene oblake i brundaš začuđenim pticama

 

Sporo se šećeš među bukvama koje si ranio,

Sa šape na šapu spuštaš svoje sjetne misli na neprimjetne mrave,

Maska te sve više guši i urasta ti u nježnu kožu, spljoštila ti je orašasti nos

I zavinula jagodaste uši kao rubove slikovnica, ne skidaš je jer se bojiš dodira

 

Bojiš se buke zvonaca i lonaca kojom su te izudarali

Oni koje si čuvao, bojiš se pepela koji su ti bacili u oči,

Pepela tvojih padova, priča, primirja i prirječja 

 

Pod maskom medvjeda

Lutaš sporo kao da čekaš Cigane s lancem,

Cirkusante s kavezom ili Bijele s metkom

 

Pod maskom medvjeda

Ne nedostaju ti sela u obliku križa 

Ni vrhovi gorostasnih, prijetećih planina

 

Pod maskom medvjeda

Zaboravio si koristiti jezik za pjesmu i poljubac,

Zaboravio si koristiti naručje za pružanje topline,

Zaboravio si svoju zipku i svoju majku i svoju riku,

Postao si ono što si oduvijek htio, divlja životinja, ali usamljena

 

***

 

Moja prsa polako postaju vitice bjeline,

Među kovrčama mi se roje prestrašene pčele,

Na nebu su ostale mrlje naših koraka, spomenar za plave noći

 

Baš su hladni ti konjanici koji ovih dana jure kroz nas,

Kad prođu kroz pluća – osjetim usamljenost,

Kad prođu kroz koljena – osjetim čežnju

 

Regoču, podigni me na svoja hrastova ramena,

Regoču, podigni me tamo pokraj svojeg majušnog uha

 

Regoču slavni, Regoču dobri,

Podigni mi više, više, molim te, molim te,

Podigni me da budem viši od Medvednice i Ivanščice,

Da vidim sve svoje prijatelje u svojim vrtovima, smjele i klete,

Da vidim kako sade novo cvijeće, nevene i kadife, kako pronalaze

Prazne puževe kućice i školjke Panonskog mora i kako grade gredice

I kako pjevaju paradajzu i patlidžanu da brže, brže rastu,

Podigni me više Regoču, da se naluknem s druge 

Strane zdjele, Regoču bradati, Regoču rutavi,

Podigni me više, više, molim te, molim te

Da vidim svoje prijatelje i kako oni 

Plijeve svoju usamljenost 

 

Josip Čekolj (1999., Zabok) student je kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je objavljivao pjesme i kratke priče u hrvatskim i srpskim časopisima i zbornicima poput „Rukopisa“, „PoZiCe“, zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalu „Kritična masa“. Kontakt: josipc09@gmail.com.

Fotografija: George