Mostarska pjesnikinja Anita Pajević već je nekoliko godina prisutna na našoj književnoj sceni. I prije nego što su se počele nazirati konture njezina prvog pjesničkog rukopisa, ovjenčanog nagradom Mak Dizdar na prošlogodišnjoj književnoj manifestaciji Slovo Gorčina, ova se pjesnikinja periodično oglašavala u različitim publikacijama. Njezin razvoj možemo pratiti od početničkih pjesama objavljenih u jednom od brojeva Sarajevskih sveski preko onih novijih, dostupnih u internetskim izdanjima časopisa NEMA i Asymptote Journal te Stranama, portalu za književnost i kulturu. Sam uvid u ove izvan cjeline porazbacane stihove nadaje da je riječ o novom glasu koji se bez sumnje može atribuirati – ako ne autentičnim (kao da takvo što u tekstualnoj biti i postoji), onda uvelike – specifičnim.

Perlinov šum pjesnički je prvijenac kojim se A. Pajević ujedno upisuje, a svojom specifičnošću i izdvaja iz kontekstualnih okvira unutar kojih se pojavljuje – u odnosu na prvijence prethodnih laureat(kinj)a spomenute nagrade, unutar poetičkih strujanja suvremenog bh. pjesništva, ali i unutar onog literarnog prostora koji nazivamo postjugoslavenskim, posebice misleći na virtualne mogućnosti koje mlađi pjesnički naraštaj itekako dobro koristi kako bi se premrežio, dijalogizirao i komunicirao.

(napunite bubnjiće

onamo gdje ćemo pričaju kao zveckanje žlice o žlicu na vjetru

u zemlju je ušao najlon a

nešto neidentificirano umiješalo se među nas)

Konceptualizam i hipermetaforizacija su dvije literarno-stilističke dominante ove stihozbirke. Na prvu se upućuje paratekstualnim signalom na naslovnici (grafičko rješenje potpisuje Iva Ćorić) te (pod)naslovnim odrednicama, dok se druga ostvaruje nizom stilskih postupaka koji rezultiraju osebujnom figurativnošću. Pri susretu s knjigom, čitatelju/ici se omogućava osluhnuti sam naslov, naime, ispod njega je iscrtan zvučni val nasnimljenog autoričinog glasa dok izgovara naslovnu sintagmu. Računalna ikona zvučnika na istom mjestu, kao i ona prigušenog zvučnika na poleđini insinuiraju da je riječ o knjizi koja se sluša. Štoviše, preregistracija je realizirana konceptom pjesničkih ciklusa kao strana glazbenog albuma, odnosno strane A i strane B gramofonske ploče ili kazete s bonus tracks. Zvukovna je dimenzija i naslovno naglašena.

Perlinov šum termin je posuđen iz znanosti. Poslužimo li se enciklopedijskim objašnjenjem, riječ je o vrsti matematičke funkcije. Vezuje se za Kena Perlina koji ju je osmislio 1983. godine. Funkcija je to koja se zadobiva zbrojem više funkcija dobivenih slučajnim odabirom točaka. Svaka sljedeća funkcija će, pak, imati dvostruko manju amplitudu i dvostruko veću frekvenciju. Ova svojstva omogućuju njegovo mnogobrojno korištenje, posebice u računalnoj grafici gdje služi stvaranju tzv. računalnih krajolika. U poetskom smislu preoznačen, Perlinov će šum doznačiti fraktalne dimenzije teksta u smislu oslikavanja svojevrsnih mentalnih krajolika. U tom je pogledu zanimljiva i zvučna komponenta koju sam termin nosi. Ako ga izravno prevedemo s engleskog jezika, govorimo o Perlinovoj buci (Perlin Noise). Uočljiva je intermedijalna gestualnost budući da o noiseu možemo govoriti u okviru glazbene (drone i ambient), ali i fotografske umjetnosti, pri čemu bučni sraz ovih dviju komponenti aktivira sugestivnu slikovnost ovog pjesništva.

Nekoliko je tematskih čvorova oko kojih se prepliće gusto metaforičko tkanje: tragična smrt oca, njome prouzrokovana trauma i pokušaj njezina verbaliziranja; intimističko-ljubavni sloj ispovjednog karaktera; tematizacija društveno-političke zbilje. Nabrojani tematsko-motivski segmenti na različite načine variraju kroz cikluse čiji nazivi (pjega, neobavljivo, smijeh je smijeh iz vode) signaliziraju narativnu zaokruženost cjeline. Pjega je ponajviše zaokupljena prvim navedenim tematskim nizom. Na koji bi se način mogao iščitati podnaslovni označitelj? Sunčeva pjega, zamućenje vida, pjega na koži – ono (ne)otklonjivo.

Pjesme koje progovaraju o ocu ujedno su ispisivanje i otpisivanje proživljenog. Negdje je riječ o oštro preciznim slikama bolne jednostavnosti kao u pjesmi NGC 7789 gdje je vrijeme kobnog događaja, umjesto satom, obilježeno oznakom otvorenog skupa u jednom zviježđu sjeverne polutke koji je, kako je poznato iz astronomije, dalekozorom vidljiv u vidu svijetle mrlje (metaforika pjege).

Druge se pjesme iz ove skupine (houpačka, kako me se učilo prebacivati loptu preko električnih žica i ostati živa, HBO emitira samo Damona Lindelofa) odlikuju kontinuiranim poetskim rečenicama isprekidanima motivskom asocijativnošću. Takva je i pjesma kad stabla dobiju rak u kojoj se autoreferencijalno uspostavlja korelacija pojedinačnog i kolektivnog te osobnog i socijalnog. loop, report u repeat, lokvica šećera pjesme su u kojima se iskazuje osjetljivost ove poezije na društveno-politički kontekst u kojem nastaje. Djevojčica iz Vareša, Cindy koja voli Twin Peaks i koja se liječi od bračne traume, teta Vera iz staračkog doma, Marija Sergo iz Vranja te starci čija se marginalizacija i zaboravljenost od društva naglašava animalnom metaforizacijom – oni se gube iz staračkog doma, ostavljaju na mjesečini, voda im se nalijeva u tanjure – koegzistiraju kao metonimijski reprezenti šireg društvenog okružja u kojem ovi stihovi nastaju. Pjesnikinja im nije sklona krasti glas, dapače, za citatnošću se poseže kako bi im se omogućilo da govore (cvrčak u lijesu). Pritom je, kada se radi o njezinoj poetici, uvijek riječ o osluškivanju – sebe, drugoga i svih drugih – koje se ovdje postavlja kao (po)etičko načelo.

U drugom ciklusu dominiraju ljubavne i intimističke (auto)refleksije. Neobavljivo je sve ono što je u realitetu neostvarivo. Komunikacija prvog i drugog lica onemogućena je smetnjama, šumovima, temporalnim glitchem (hinamatsuri). Sklonost hiperbolizaciji ukazuje na potrebu iskrivljavanja i razobličavanja stvarnosti, prelaska stvarnosnih i simboličkih granica (rogovi u suncu, repeoritualnost, faktori nježnosti).

Ovi su stihovi zasićeni brojnim (pop)kulturnim referencama – Björk, Thom Yorke, Françoise Hardy, soundtrack The Leftovers-a, slavenska mitologija i usmenoknjiževna bajkovita topika, japanska kultura, znanstvena fantastika, Bill Murray u sceni iz filma Lost in Translation, Jarmanovo Putovanje u Avebury. Za interdiskurzivnošću i intertekstualnošću se poseže u cilju nadomještanja onoga što u stvarnosti neprestano izmiče, iz potrebe za permanentnim prevazilaženjem stvarnosno iskustvenog.

I  tu je ključ specifičnosti poetskog rukopisa Anite Pajević. Ono što njezino pjesništvo izdvaja iz serije naše suvremene književne produkcije upravo je stil i način (o)vlada(va)nja jezikom – (katkad i jedinim) sredstvom pobune protiv stvarnosti.

Ivan Šunjić