Serafim Palić odlučio je ubiti susjedu. Ma dajte! Serafim Palić nije niti serijski ubojica,niti manijak i kako se ono kaže… Killer. Bože sačuvaj! On je po svojoj prilici obični  penzioner. Temeljito ispeglan i mrvicu preuredan. Inteligentan je, ali ne previše. On se još uvijek  diže damama u tramvaju. Naravno, ako ga, iznenada, ne uhvati reuma. Serafim Palić ne viče na dječake u dvorištu, samo možda kad prolete biciklom da mu skoro okrznu vrh nosa. Zapravo, ideja ubojstva posjetila ga je davnih dana. I sasvim sigurno nije zato što je Serafim Palić bio  recimo, šizofreničar i skrivao u svom  malenom jednosobnom stanu kolekciju švicarskih noževa. Zapravo,upravo suprotno. Bio je pristojan i racionalan sredovječni gospodin sa oštrom slikom svijeta i njegove uloge u istom.. Nije ga baš jako zanimalo oružje, iako nije osobito vjerovao u ideje pacifizma. No, dobro. Vratimo se na njegovu ulogu u svijetu…

Tu je zapravo i bila sva srž. Ta se uloga Paliću činila sitnom, nespretnom i trivijalnom i zato je bilo odlučeno promijeniti ovu nepravdu.

–  Ubojstvo? To je stvarno previše! – rekao je svom odrazu u ogledalu.

–  Ali čekajte…da vidimo primjere iz povijesti…

– Tako je, ali Chapman i Oswald ili naprimjer, Booth… Oni su ubili nekog tko je bio poznat… Imali su, Boga ti, uvjerenja… Ili misiju, čak… Vrag ih odnio… A ti? Kakva je to misija ubiti Irinu Petrovnu?

 

Istina je. Želiš li zadiviti svijet treba ubiti nekog tko je ipak mrvicu bitniji od jedne stare tračerice. Ali Serafim Palić imao je neku drugu motivaciju. Evo recimo.. Vrti se naša kuglica zemaljska i sve na njoj se stalno ponavlja. Iz dana u dan, svako jutro nakon lagane staračke gimnastike,para uzvika od bolova u leđima i obaveznog čaja, naš junak bi otišao po friški kruh i mlijeko. Izlazeći iz kuće on kristalno  jasno zamišljao je taj gadan izraz lica Irine Petrovne, njezino odurno «dobro jutro Serafime Paliću» i značajnu pauzu nakon toga. Slika je ta visjela ispred očiju dok se on ne bi udaljio na otprilike 100 metara od klupice gdje su se kraljevski smjestile iste, ali ipak malo manje neugodne spodobe.

Takav, da kažemo, besraman stav njihov, izazivao je u Paliću neku duboku, reklo bi se  iskonsku pa čak i prirodnu mržnju. Odnekud iz dubine njegove podsvijesti. Ta mržnja naravno sama po sebi nije bila dovoljan razlog za ubostvo. Koliko strašnih, gnjusnih ili pak ponekad sasvim ugodnih, čak simpatičnih osoba mi mrzimo? Pa nećemo valjda svaku od njih ubiti? A ponekad mrzimo bez jasnog razloga. Samo tako. Ali Serafim Palić je bio uvjeren da je ovdje sasvim nešto drugo u pitanju. Htio  je promijeniti barem nešto u nizu istih dosadnih  događaja na kuglici zemaljskoj. Onako na bredberijevski način. Jer ako, recimo, Irine Petrovne za tjedan dana neće biti na onoj klupici, na tom stalnom dežurstvu u dvorištu, ako prestanu ona klimanja glavom te šuškanja njemu pa i ostalima u leđa…

Kako predivno će to jutro postati!  I sljedeće također. I sve će se promjeniti. I niz tih događaja i lanac slučajnosti… Ma sve! Pa možda će  baš tada on pronaći u sebi malo hrabrosti da napokon nazove bivšu ženu. Neće više biti smotani dosadnjaković te osjećati grižnju savjesti pred već odraslom djecom, koja dolaze samo za blagdane a nakon 15 minuta već sanjaju kako će zbrisati s nedjeljnog ručka. K vragu sve! Ubit će babu i gotovo! Nećemo okolišati… Baš nju je smatrao uzrokom svih svojih teškoća.

– Serafime Paliću, jeste dobro?

 

Našao se naslonjen na zid vlastite zgrade. Iz vrećice s mljiekom koju  je držao u ruci tiho je i nekako sporo curilo mlijeko. Ništa strašno se nije desilo. Samo se zamislio. Zapravo, razmišljao je o planu, o ubojstvu one koja je sad stajala ispred njega. Živcirala ga je svojim lažnim suosjećanjem, kao da nju znanima njegovo zdravlje! Možeš misliti!

– Serafime Paliću! Da li me čujete? Što Vam je?

Serafim Palić opipao je hrapav zid, zagledao se u nebo i neodređeno je uzdahnuo:

– Jesam jesam,  potpuno sam u redu! Ne sumnjajte!

-Pa nisam ja… – započela je Irina Petrovna, ali on je već krenuo u smjeru haustora. Mlijeko je curilo na cestu  slabim mlazom, pokazujući  put kući svakome tko se pomalo izgubio. Irina Petrovna još je  par minuta stajala, pa promrmljala  nešto sama sebi te pohitala obavljati svoja «babska posla». Serafim Pališ promatrao je žrtvu s balkona. Polako je  krenula u smjeru tržnice. Nikada u životu Palić nije bio tako siguran u sebe  i u svoju odluku. I ako bi netko,pa čak i  vlastiti odraz u zrcalu, pitao   zašto mu pobogu  treba cijela ta frka s ubojstvom pod stare dane, odgovorio bi jednostavno:

– Tako to treba biti!

Ali odlučiti se na ubojstvo je tek pola posla. Pitanje je kako da se  to napravi.

Bilo je nekoliko opcija:

– namamiti u goste povodom nadolazećeg rođendana te ubaciti nešto u liker od višanja,

– gurnuti niz stepenice,

– upucati iz stare lovačke puške,

– odalamiti po glavi, recimo vazom ili nečim u tom stilu

– «malo pomoći» kod prelaženja ceste

 

Od prve je  opcije Serafim Palić odustao. Nekako je to previše «babski». Druga  je valjda za kukavice. Zadnja malo liči na prvu tako da ostaju treća i četvrti. Pucanje je nekako prijalo Serafimu Paliću. Imao je čak i zgodnu pušku. Ali sva ta buka, jurnjava, policija, susjedi – nisu bile poželjne. Previše nepotrebnog živciranja. Da,  neće on pucati po bakici u vlastitom stanu. Nekako nije praktično. Zato si je malo razmislio i odabrao je opciju broj četiri. Bez buke i kompliciranja. Par udaraca valjda će biti dosta… Ili neće? Palić se još  nije odlučio za oružje  ali u vezi datuma je bio poprilično siguran.

 

Bio je svibanj. Ako ćemo biti malo precizniji, onda ćemo reći da je bio početak svibnja. Divno razdoblje u godini kad svi iznenada zaželimo popiti pivnicu na klupici i pospremiti vlastiti balkon. Ili zajedničko dvorište. Zbog organizacije jednog takvog proljetnog spremanja savjesni stanari zgrade na broju 174 odlučili su se okupiti rano ujutro u petak u ne baš nešto naročito urednom , nakon dugačke zime, dvorištu. Poludjelo proljetno sunce sijalo je direktno u oči poštenih umirovljenika, neugodno popunjenih kućanica i par pivskih trbuha, svih onih koji su došli na prvi ovogodišnji sastanak stanara. Serafim Palić je bio vidljivo živčan. Stare češkoslovačke naočale koji su služile Paliću već 30 godina ostale su na odmoru u komodi. Palić je mrko škiljio i psovao ali trk na peti kat činio se još većim zlom od tog glupog svibanjskog sunca.

 

– Htjela bih napomenuti, cijenjeni stanari, da naše proljetno spremanje treba započeti farbanjem tobogana… – glasnice Irine Petrovne  su pucale pokušavajući dopremiti bitnu informaciju do susjeda. Ipak je bila glavna u predstavništvu  stanara. Tko će, ako ne ona. Stanari su klimali  i razmišljali kako će odjednom otkriti koliko važnih obaveza imaju sljedeće subote.

– Nadam se, dragi moji, da razumijete kako je bitno održavati čistoću dvorišta i haustora… – Irina Petrovna nije se mogla zaustaviti. Međutim, Serafim Palić pokušao je procijeniti da li je njegov stari dalekozor dovoljno dobar za jedan poprilično jaki udarac. Odjednom i zauvijek. Stanari su se teško uzdišući, raspršili  po stanovima. Trebali su još dobro razmisliti kako da izbjegnu to prokleto subotnje spremanje. Tek tako bezveze proći metlom po stubištu?.. S Irinom Petrovnom to neće proći.  Serafim Palić  malo se zadržao kod ulaznih vratiju haustora. Morao je krenuti u napad: ili sada, ili će sve otići k vragu! Škiljio je par trenutaka i…

 

– Serafime Paliću, ispričavam se… Jeli vam se žuri?

Penzioner je progutao knedlu u grlu i pokušao se zadržati  na nogama. Osjetio je laganu vrtoglavicu. Sama je prišla… Još bolje.

– Razmišljala sam.. Uglavnom, trebam vaš savjet. Voljela bih znati što vi mislite u vezi jednog malkice predelikatnog pitanja…

Serafim Palić se nakašljao.

– Naravno… Zašto da ne…

– Jeste možda za šalicu čaja kod mene? Sada?

 

Bolji razvoj događaja Palić nije mogao ni zamisliti. Plan se malčice promjenio. Ali na bolje. Ne treba razmišljati što  napraviti s tijelom i kako počistiti krvave mrlje s tepiha…

Irina Petrovna lagano kretala prema četvrtom katu:

– Dragi moj Serafime Paliću! Odnedavno me muči  jedna misao… Kako da se izrazim… Mi se već dugo poznajemo… Znate, ja sam osoba sa dva fakulteta… Jezici… Kažem vam to da shvatite kako sam ja racionalna osoba i znam misliti logički…  Vjerojatno, u biti, očigledno je  da sam stara i mojim  unucima već je po 25,  ali čini se … U biti, imam taj neki čudan osjećaj…

 

Serafim Palić uporno je ignorirao poludjeli puls i prekratki dah dok se penjao na četvrti kat. Figura Irine Petrovne povremeno bi se izblijedila  ispred očiju, glas se činio nestvarnim, udaljenim. Pištao je negdje s visine četvrtog kata.

-… osjećaj kao da me netko želi ubiti! – pištala je dalje Irina Petrovna.

 

Palić se zaustavio. Počelo mu se vrtiti. Kažu da u Americi i Europi ne grade zgrade od 5 katova bez lifta. U zgradi bi se mogao naći starac ili čak invalid. Kod nas su  svi  mladi i zdravi. Tako nekako.

– Ja se ispričavam, draga Irina Petrovna, ali nisam vas baš najbolje razumio…

– Osjećam da me netko želi ubiti! – ponovila je Paliću direktno u lice, malčice preblizu za njegov ukus. Kap sline slučajno je završila u njegovom oku. Namrštio se.

– Što vi mislite o tome? – pitala je i napokon se malo udaljila od njegove face. – Zapravo… Ajmo mi za početak popiti čaj. Sjednimo za stol kao normalni, inteligentni ljudi…

 

Serafim Palić, čini se, još nije imao priliku zaviriti u stan Irine Petrovne. Iznenadio se. Nije bilo ni staračkog smrada, niti izjedenih moljcima tepiha po zidovima, niti ružnih podnih lampi iz pedesetih prošlog stoljeća. Nije bilo starih, izlizanih tapeta i  glomaznih ormara, onih što podsjećaju na lijesove, popunjenih neukusnim suđem od kristala. Svega toga, što bi po njegovom staračkom mišljenju trebalo biti, nije bilo.

 

– Jeste li za čaj? – pitala je Irina Petrovna odlazeći prema kuhinji.

Na putu se našao vrlo moderan stolić s vazom. Vaza. Čini se da je dovoljno teška za razbiti glavu jedne stare gospođe. Uzet će u obzir. Vazu.

– Serafime Paliću, digla sam se nedavno iz kreveta s osjećajem tjeskobe. Prvo sam pomislila da je to srce… Shvaćate… Godine i to… Ali nije… Poslije sam pretpostavila da je to tuga. Fali mi obitelj. Pripremila sam večeru. Sve kako treba. Došla su djeca, unučad… Ali opet, nije niti to. Stvar je bila u tom osjećaju… Svaki put kad bi se primila nečeg… Kad bi se izašla u dvorište popričati s onom hrpom baba… Nadam se da shvaćate da nisam jedna od njih. Ali dobar odnos ne škodi. Ipak sam predstavnica stanara…

 

Serafim Palić još uvijek je razmišljao o vazi. Ispričat će se i otići do zahoda, a na povratku pokupiti vazu? Onako neprimjetno. Ako uspije, naravno. Misli su mu se petljale i nipošto nisu htjele se posložiti se u plan.

-… i tada sam shvatila! Netko od naših stanara želi me ubiti. Hoću reći da sam to osjetila. Oh, nisam ja takva, ali opet, ponekad treba uzeti u obzir intuiciju, je li tako?

 

Vaza se Paliću još uvijek vrtila po glavi. Ili je to bila njegova glava, skupa s vazom? Bez sumnje, nešto se upravo događalo… Serafim Palić nije se mogao koncentrirati. Još jednom je pomislio da je ipak odabrao pravu metu… baš  metu… nije to žrtva… bez obzira na to da ne namjerava pucati. Ali nekako se sve prebrzo vrtilo…

-… naravno! Odjednom mi je došlo!

Zašto ona tako viče? Dere se. To je odvratno.

– …promatrate me s balkona. Uvijek stanete kad vas pozdravim, o nečemu dugo razmišljate i žmirite… Rekla sam vam za dva fakulteta i jezike. Iako jezici naravno nemaju s tim veze… Ali opet…

 

O čemu  ona to? Što priča? Šalica s čajem počela se polako micati. Neki neobjašnjivi zakon. U glavi mu se još uvijek vrtila vaza. Samo što je njen oblik pomalo izblijedio. Odjednom se ideja ubiti nekoga nečim tako nejasnim učinila Paliću zabavnom. Probao se nasmijati. Nije uspjelo. Šalica je odletjela još malo dalje. Serafim je mahao rukama u zraku u nadi da ju ulovi.

 

-…kemičar po drugoj struci. Jeste znali? Joj, nisam se već dugo bavila takvim stvarima… Sada sam u penziji, razumijete… Davno je to bilo. A ovo sa zgradom i stanarima ja ne računam.. To je samo hobi. Uglavnom, trebala sam nešto napraviti, jel tako? Mogla sam naravno otići na policiju… Ali znamo mi kako oni vole tamo penzionere. Smiju se. Kažu da izmišljamo. Tužno…

-Što ćete s tijelom? – krkljao je Serafim Palić koji se jos uvijek borio sa šalicom, koja je zapravo već bila na nedostižnoj udaljenosti.

 

– S tijelom?– Irina Petrovna je elegantno digla u zrak svoju  šalicu s čajem i mali kolačić. – Pa, svašta se nađe u dvorištu nakon proljetnog spremanja… Pseći izmet, stara oprema, penzioneri koje je  slučajno usred spremanja zadesio srčani… Usput, jesam li spominjala, da… Serafime Paliću?

 

 

Ksenija Gribanova (1984.) rođena je na Dalekom Istoku Rusiji u gradu Habarosvku. Diplomirala filologiju i izdavaštvo u Rusiji te je radila kao novinarka u modnim časopisima i voditeljica filmske emisije. Nakon što je diplomirala, preselila se u Zagreb gdje 6 godina radila u centru stranih jezika kao profesorica ruskog te organizatorica izvannastavnih kulturnih aktivnosti. Puno putuje i trenutno živi između  Zagreba i Washingtona. Predaje i prevodi s ruskog, hrvatskog i engleskog. Piše kratke priče i pjesme na ruskom i hrvatskom jezicima. Objavila nekoliko priča na ruskom jeziku i za te zasad jednu na hrvatskom.

Fotografija: debra

Oglasi