Mjesec nije veći od ostrva
I
Tvoj obraz na stolu.
Crveni prsti pod krošnjom velegrada. Ishod nam je isti
Dobro je kada se ne sjećam, kada zaboravim
kuda sam pošao i gdje ću se okrenuti. Jer tada idem tebi.
Ravno u njedra. Samo me tako
vidiš. Ne postoji drugi način da me prepoznaš i osmotriš.
Ne postoje druge priče. Osim ove današnje. Ovako nastaje
zapis o suvoj koži. Tuđim dlanovima. Ovdje nas smiruju
kada smo zaneseni, pa se vraćamo domu prije ponoći. U travi su
tvoje oči. List na vratu. Ugalj na usnama. Ništa nije
izmišljeno, osim ovog traganja. Koliko se puta dan
preobražava u godinu, godina u dan. Koliko se puta
javljam, kao glas iza prozora, u sobi, u kući, u gradu.
Koliko puta me pokrivaš.
Toliko puta ova pjesma postaje tvoja.
Bitna su nam prepoznavanja. Obrisi ruku po uglovima.
II
Topao si. Kao zadihani dječak na igralištu. Nosiš
cvijeće u plavom celofanu. I oči ti gore na platnima.
Hodaš po naborima trotoara i prelaziš na crveno.
Tvoja je nemoć, tvoje su tvari. Bližimo se skretanju.
Nismo hrabri. Samo gladni. Sveprisutna su mimoilaženja.
Topao si. Sjediš i čekaš svoj tanjir.
Pozno ljeto je ljeto bez mirisa.
III
Noću se budiš i opipavaš mahovinu pod pokrivačima
Na jastuku osmijeh. I čovjek koji istrajava. Mjesec
nije veći od ostrva. Na kojem te čuvaju i pamte. Noću
se budiš i posmatraš. Sjedimo jedan pokraj drugog
i čitamo istu knjigu. Istu stranu. Pasus i tačku. Tačka.
Ljeto mora prestati ovako. Govorim ti u pauzama.
Svježe je i cijela je šuma pred nama.
Plavo

Ne idem dalje od ovog otoka
niti govorim išta osim da je lako zamisliti
i još lakše spoznati te. Grudni koš i glas
Ne idem dalje od ovog kopna
na kojem boravim, neprosvijećen i trijezan
dok se nedjeljom, tamo vani, tvoji pokreti
prekidaju u plavom. (Tako brzo
protiče tvoja voda)
Ne idem dalje od ovih redova,
jer si sve što kažem unaprijed usnio
Možda nekad na proljeće, ili čak zimu
kada su mrtve budili na tavanima
Ne idem izvan ove planete. Nekad je toplije drugdje
I ljepši se kosmos rađa. Drugačije se radost uzvikuje,
sa Suncem, što se lijepi za uglove, u kućama i stanicama
Tako je tamo, odveć ljudi žude, tihi su i mali
Ponekad sami, ramenima se spajaju u krugove

Plavo II

Okean u šolji čaja. Radost prisvajanja.
I jedno popodne, sporo. Grad ovekovječen
našim rukama. Prsnuća na podlakticama. Riječ od zuba do zuba
Od usne do usne. Prva se sjećanja
skrivaju i ne dijele. Ulazak u predsoblje duhova.
Jarkost i mekoća prstiju na omotu. Puževi
iskidani na cesti. Okean u šolji čaja. I zvuci
od kojih se razlaže glad. Nemoćan sam da te obuhvatim
jedna nam se pjesma u grkljan umrsila. I ovakvo, mokro
popodne, i obrazi cvjetni i okrenuti ka izvoru
Svjedoci smo odlazaka. Ljudi u odijelima. Zalud
se tijela vezuju u jedno. Od svih putanja, najljepša je
trenutna. Razgovor o rođenju prve jeseni koja ne primorava
Sjedimo. Pitomi i tupi. Posred je čela nacrtan znak
Plavo III

Pokreti su usklađeni. Sumrak donosi
obesmišljenje. Noćas pada plava kiša i šake se skupljaju
na tacni, pod koljenima. Živi smo, i tako se poput sna
teškog raspoznajemo. Tako smo skriveni. I razbacani
Svugdje nam se trag prekida na pola. Znak je to ludosti
i zatamnjenja. Vjerovatno smo se sreli u istoj ovoj ulici
neke prošle zime. Tog se dana sjećam
neobično jasno. Mačke su čekale na betonu.
Voda je ključala u olucima, a okolo su postavljali zastore
Tamjan se širio lobanjama. I onda je počelo. Obrušavanje
stijena. Jedna po jedna. Padale su grudve. Otimao se grad
Sjećam se jasno, svega što sam zapisao. Nije trajalo dugo
Tek toliko da poželim tvoj glas i prisustvo. Ljepše
prostranstvo našeg kontinenta. Tako je bilo,
unedogled se lomio svod, a ljudi nisu vjerovali
mrazevima.
Ograde
Ogradili su nas
Naša istorija. Otisci i trunje. Lako je misliti na jesen
pisati o pomirenju, lako je govoriti polako
U pauzama. I pamtiti. Svaku namjeru. Svaki spas.
Stavili su nas među ograde, ni duh tijelu, ni tijelo duhu
ništa nas neće spojiti. I lijepo je ovdje, dok beton udara
o koljena, ljudi u parovima stoje, u haustorima,
njihove noge su stubovi, grudi zemlja, prsti cvijeće
i pažljivo se, istrajni, odmjeravaju. Svaka priča je tvoja,
svako ime, svaki strah
nisi se ni oglasio, a u tebi stotine njih odveć pjeva
jer obično tako bude, hladno i nježno
Njihov si, iako oni tvoji nikada nisu
Razlikujete se po očima. Jedan obraz je jači, jedan dlan slabiji.
Zatvorili su nas, čela su nam prljava i crvena
Pojeli smo pijesak i gradove
Sve što smo usput ostavili, našlo je svoj put
svoja skrovišta. Objasnili smo pticama svijet
I one će, rado, ostariti sa nama

Vladan Šipovac, rođen 1987. u Banovićima, BiH. Diplomirao Engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Objavljivao poeziju u nekoliko časopisa i zbornika, kao što su: Junaci urbane bede, Bundolo Offline 2 i 3, The Split Mind, Fanzin Dišpet, Libartes, Balkanski književni glasnik, Avlija. Dobitnik je prve nagrade 43. Ratkovićevih večeri poezije za pjesnike do 27. godina. Autor zbirke poezije Koža u kojoj ne živim, JU Ratkovićeve večeri poezije, Bijelo Polje 2014.

Fotografija: fsse8info