NEVIDLJIVO ZBIVANJE

 

kao da je sve u redu, stojiš pokraj prozora na četvrtom katu

i promatraš život ispod sebe. prostro se poput svježe oprane plahte.

čist i nevin. primamljiv. na uglu pokraj supermarketa

dvije postarije žene između sebe nešto mašu rukama. čini ti se da bi

svakoga časa mogle zaplesati. muškarac gura kolica s djetetom.

crveni opel  ga pušta na pješačkom pa skreće ulijevo, a ti

pomišljaš kako mu je lako jer djeluje kao da zna kamo ide i što će

sljedeće učiniti. dan je sunčan. u daljini blaga izmaglica,

na mjestu gdje se spajaju nebo i planina. ili razdvajaju. na radiju

prognostičar najavljuje lijepo vrijeme u ostatku tjedna. gledaš dolje.

aproksimativno računaš kolika bi mogla biti razdaljina između mjesta

na kojem stojiš i mjesta na kojem ćeš se dočekati.

između tebe i tog nevinog, primamljivog života.

u obzir uzmi ubrzanje. gravitacija ti je suučesnik.

iza tebe zvoni telefon. glas koji se javlja zvuči pospano,

ali blago. ne obraća se tebi, ali kaže: možeš ti to.

možeš. ti. to.

u tebi nema ni trunke kajanja. pribrana si i staložena. nema

više strahova, niti one tjeskobe koja te budila iz jutra

u jutro. samo ta ideja koja te žulja poput rupe u čarapi omotane

oko nožnog palca. ti ljudi tamo dolje ne znaju za tvoje

nevidljivo zbivanje.  oni voze svoje bicikle i misle svoje misli.

nose svoje vrećice i smišljaju što će danas ručku.

stvar bi bila mnogo jednostavnija da je u pitanju balkon.

više manevarskog prostora. u staklu opažaš odraz svoga lica.

što ćeš učiniti? na semaforu se svjetlo mijenja u zeleno.

na radiju tiha pauza.

sada je pravi trenutak. za bilo što.

 

 

ŽIVOT SMRTI ZAPOČINJE SMRĆU ŽIVOTA

 

opet čitaš poeziju.

stranice označavaš obiteljskom fotografijom,

na kojoj ti, tvoji roditelji i njihovi roditelji

slavite nečiji rođendan.

torta, svijeće, na stolu

šareni stolnjak.

svi se smiju, osim oca,

koji zamišljeno gleda nekud mimo objektiva.

gledajući u nju, uočavaš

kako kadar nije uhvatio

ono bitno izvan njega.

srž postojanja, ili barem bit obiteljskog zadovoljstva,

onaj 21 gram svakoga od vas koliko, navodno,

teži duša.

kadar nikad ne uhvati

ono što pjesma nikad ne napiše.

ono mimo objektiva u koje gleda otac.

ono između redova

koje pjesnik nije napisao.

svi likovi iz njegovih pjesama, kao i on,

odavno su mrtvi.

kao i većina likova s obiteljske fotografije.

i osjećaš se dobro, shvaćajući

kako je sve u životu podložno

kontinuiranom umiranju.

kako smrću ništa ne završava, već suprotno,

sve počinje.

život djeteta smrću fetusa,

život žabe smrću punoglavca,

život vode smrću snijega,

život smrti smrću života.

od te spoznaje osjećaš se mirno.

nestaju sva suvišna očekivanja,

nestaju strahovi i nerealna nadanja.

i potrebno je, misliš,

da umre sva tvoja prošlost

kako bi se rodio trenutak sadašnjosti

koji traje upravo toliko

da stigneš trepnuti, i shvatiti

kako ni nje više nema.

 

Lidija Deduš (Banjaluka, 1977.), pjesme objavljivala u časopisima Strane, Afirmator, Agon, zajedničkoj zbirci „Aritmia“  varaždinskih autora mlađe generacije, te na web stranici Miljenka Jergovića. Jedna od finalistica natječaja Vranac 2016. g., dobitnica jedne od nagrada Gradske knjižnice Solin na natječaju za najbolju neobjavljenu pjesmu u studenom 2016. g. Živi u Varaždinu.

Fotografija: Paul Downey

 

Advertisements